Oni su zaštitnici bolesnih i svih koji prolaze kroz teške muke: Pomolite se Svetim Vračima Kozmi i Damjanu i sigurno će biti lakše
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Svetogorski starac Emilijan Simonopetrit u jednoj svojoj pouci nudi drugačiji pogled na bolest i objašnjava kako i najteže iskušenje može postati prilika za duhovni rast.
Bratstvo Sabornog hrama poziva vernike na večernje bogosluženje 18. septembra, uoči praznika Čuda Svetog arhangela Mihaila u Honi, dok će sutradan biti služena sveta liturgija.
Sveti Filotej Zervakos tvrdio da je svaki roditelj treba da "zakrsti" svoje dete kad ga opterećuju zdravstvene tegobe.
Reči ruskog duhovnika ne govore o odricanju od lekarske pomoći, već o promeni koja mora da počne od samog čoveka, uz molitvu i spremnost da se napusti ono što dušu sve dublje vezuje za greh.
Sveti starac govorio je bez uvijanja o onima koji zanemaruju svoje zdravlje, ali i o pogrešnom shvatanju vere zbog kojeg čovek odbacuje pomoć koja mu je pružena.
Veliki ruski svetitelj ostavio je savet koji i danas privlači pažnju vernika: čovek mora da čuva svoje srce od očajanja, gneva i udaljavanja od Boga.
Patrijarh Pavle posebno je naglašavao da čovek može podneti i najveća iskušenja kada zna njihov smisao.
Bolest podseća čoveka na njegovu prolaznost i krhkost, primoravajući ga da zastane i preispita svoj život.
Reči svetogorskog starca nude neočekivan odgovor na jedno od najtežih pitanja vere i života: zašto patnja uopšte postoji i šta se u njoj može otkriti.
hrana nije samo telesna potreba, već i Božji blagoslov.
U hrišćanstvu često se govori da nijedna ljudska sudbina nije bez smisla i da Gospod svakome daje ono što je potrebno za spasenje.
Iz velike ljubavi prema ljudima, Bog nam je dao te divne ljude, istakao je otac Vasilije.
Pravoslavna vera uči da nijedno stradanje nije bez smisla i da se i kroz bolest čovek može približiti Gospodu.
Crkva uči da briga ne rešava ništa, već razara mir u čoveku, dok molitva i predanje Bogu donose smirenje.
Osećaj bespomoćnosti sve češće postaje deo svakodnevice.
Istorija i svakodnevica svedoče da ono što je nepravedno stečeno ne ostaje trajno.
Pravoslavlje ne negira potrebu za lečenjem i brigom o telu, ali naglašava da pravo isceljenje obuhvata čitavog čoveka - i telo i dušu.
Oprost ne znači opravdavanje tuđih postupaka, već oslobađanje sopstvene duše od tereta.
Crkva na bolest ne gleda isključivo kroz prizmu tela, već čoveka posmatra kao jedinstvo telesnog i duhovnog.
Ruski monah iz Pskovsko-pečerske pustinje nas podstiče da preispitamo naš odnos prema telu, lekarima i veri, i otvara temu o kojoj se retko govori javno — da li se isceljenje uopšte uvek meri nestankom bola.
Pravoslavni sveštenik objašnjava zašto način na koji trpimo odlučuje hoće li naše muke biti iskupljenje ili nova greška.
Gnev se u svetootačkom učenju smatra jednom od najrazornijih strasti, jer pomračuje um, uznemirava srce i razbija mir duše.
U trenucima kada se bolest vraća, nemir ne popušta, a rešenja blede, reči matuške Antonije otvaraju prostor za drugačiju vrstu borbe - onu koja zahteva istrajnost, a ne obećava brz ishod.
Prvi srpski vladika u Americi, koga danas proslavljamo kao svetitelja, objasnio je da telesne nevolje nisu slučajnost, već prilika za pokajanje, duhovni rast i otkrivanje unutrašnjih slabosti.
Primer svetitelja pokazuje da strpljiva molitva i nepokolebljiva nada nisu samo duhovne prakse, već put ka isceljenju, unutrašnjem miru i obnovi vere u teškim trenucima.
Posebno mesto u pravoslavnom shvatanju milostinje zauzima briga o bolesnima i nemoćnima.
Jerej Srpske pravoslavne crkve poručio je da bolest nije kazna, već poziv na duhovno buđenje — i upozorio da savremeni čovek, u pokušaju da pobedi bol i smrt tehnologijom, gubi ono najvrednije: smisao, ljubav i veru.
Bolest ne nastaje samo zbog telesnih slabosti, već i zbog stanja ljudske duše.
Pouka shi arhimandrita Ilije o duhovnom zdravlju razotkriva da svaka rana, ako se nosi sa verom, postaje znak Božje blizine, a ne kazne.
Crkva podseća vernike da nije svaka bolest posledica konkretnog greha, ali da nijedna nije bez smisla.
Svedočanstva iz kelije jednog od najvećih pravoslavnih duhovnika 20. veka otkrivaju koliko moć reči i duhovni zakoni utiču na naše živote.
Mati Nedelja govori kako joj je bolest postala prilika za obraćenje mnogih ljudi i potvrda da Gospod sve preobražava na korist čoveka.
Sveti Porfirije Kavsokalivit je govorio da svaka patnja u Hristu dobija smisao i postaje put spasenja, ako je podnosimo sa verom i bez gunđanja.
Nažalos, nije izdržala najtežu borbu.
Poznata po ulozi Patricije Fernandes u kolumbijskoj telenoveli "Yo soy Betty, la fea" ("Ja sam ružna Beti), Lorna Sepeda nije bila pošteđena bolesti.
Otkrijte moć božanskih reči koje donose snagu, unutrašnji mir i istinsko isceljenje – svaki dan
Kako je iguman manastira Ribnica objasnio, njegova majka Nada je bila slabog zdravlja tokom čitavog života, a pred kraj se suočila sa izazovom.
Bolesni uvek mogu da se pričeste, jer kako se smatra, njihova duša traži i potrebuje isceljenje.
Bog ne šalje bolest da bi čoveka kaznio, već mu, kroz nju, često daje priliku za duhovno buđenje, pokajanje i preobražaj.
Iako su neki pokušali da pripišu čudo Svetom Đorđu, kome se i muslimani mole, hodža je bio uveren da je snaga krsta izlečila njegovu ćerku.
Da bi brže ozdravili, starac je savetovao da se ne žalimo na sudbinu, da ne odustanemo, već da izazove prihvatimo i onda ćeš tvoje ponašanje u životu, shvatiti kao istinski podvig.
Kako pronaći smisao u patnji i prihvatiti oboljenje kao deo Božijeg plana? Iguman Manastira Podmaine otkriva zašto je važno smiriti srce, osloniti se na veru i kroz iskušenja pronaći put do Hrista.
Sveti apostol Luka bio je i lekar, zato bi svo bolesni trebalo da mu se kroz molitvu obrate za pomoć.
U ovom paraklisu, svi pacijenti, kao i svakoj drugoj crkvi mogu se ispovedati, krstiti, pričestiti, a sveštenik im je, opet za razliku od parohijskog, na raspolaganju "u po dana i u po noći"!
Druge subote posle Pedesetnice, Sveti Teofan Zatvornik nas u svojoj knjizi podseća na reči jevanđeliste Mateja i upućuje nas kako da naučimo da prepoznamo i izbegnemo ovu duhovnu bolest kroz pokajanje i milosrđe.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Sveti Jaron i njegova družina postradali su 298. godine, ostavivši primer nepokolebljive vere i odanosti Hristu.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.