KO HOĆE DA OČUVA ZDRAVLJE I DUGO DA ŽIVI, MORA STROGO DA SE PRIDRŽAVA JEDNOG PRAVILA: Savet shiigumana Save života vredan
Gnev se u svetootačkom učenju smatra jednom od najrazornijih strasti, jer pomračuje um, uznemirava srce i razbija mir duše.
Pravoslavlje ne negira potrebu za lečenjem i brigom o telu, ali naglašava da pravo isceljenje obuhvata čitavog čoveka - i telo i dušu.
U pravoslavnom shvatanju, bolest nije samo telesna slabost niti puka nesreća koja čoveka zadesi bez smisla. Ona se posmatra mnogo dublje - kao deo sveukupnog čovekovog života, u kojem se prepliću telo i duša, prolazno i večno. Bolest, ma koliko bila teška, ne odvaja čoveka od Boga, već ga često upravo približava istini o sebi i svetu.
Sveti oci uče da bolest nije kazna, već opomena i poziv.
Ona podseća čoveka na njegovu krhkost i prolaznost, ali i na potrebu da se vrati onome što je trajno i neprolazno. U zdravlju čovek lako zaboravi na Boga, oslanjajući se na sopstvenu snagu i sigurnost, dok ga bolest vraća u stanje smirenja, u kojem jasnije vidi koliko mu je potrebna božanska pomoć.
U tom smislu, bolest postaje vreme posebne duhovne budnosti. Ona otvara prostor za molitvu koja nije samo izgovorena reč, već vapaj srca.
U trenucima kada telo slabi, duša može da ojača, ako se čovek ne zatvori u očaj, već se okrene veri. Pravoslavlje ne negira potrebu za lečenjem i brigom o telu, ali naglašava da pravo isceljenje obuhvata čitavog čoveka - i telo i dušu.
Zato se u pravoslavnoj tradiciji bolest često povezuje sa unutrašnjim preobražajem.
Ona može biti put ka pokajanju, ka praštanju, ka oslobađanju od gordosti i strasti koje razaraju čoveka iznutra. Mnogi svetitelji su svedočili da su upravo kroz bolest stekli dublju veru, strpljenje i mir koji ne zavisi od spoljašnjih okolnosti.
U takvom duhovnom iskustvu, molitva zauzima posebno mesto. Naročito Isusova molitva, jednostavna i stalna, postaje oslonac u bolesti - ne samo kao uteha, već kao način da se čovek sjedini sa Bogom i pronađe snagu da nosi svoj krst. Kroz nju se um smiruje, srce se umekšava, a duša nalazi mir čak i usred stradanja.
O tome svedoče i reči Prepodobnog Anatolija Optinskog, koje ostaju snažna pouka o vezi između molitve i duhovnog, ali i telesnog zdravlja:
"Ti si opet bolesna? Znači, ne pamtiš moj lek. Govorio sam ti: postojano tvori molitvu Isusovu i bićeš zdrava. Na kraju krajeva ja ti nisam s vetra davao taj savez, nego ispitavši ga dobro na delu".
Gnev se u svetootačkom učenju smatra jednom od najrazornijih strasti, jer pomračuje um, uznemirava srce i razbija mir duše.
Demoni mogu da utiču na čoveka kroz misli i osećanja, navodeći ga na mržnju, zavist, lenjost ili očaj.
Crkva na bolest ne gleda isključivo kroz prizmu tela, već čoveka posmatra kao jedinstvo telesnog i duhovnog.
Oprost ne znači opravdavanje tuđih postupaka, već oslobađanje sopstvene duše od tereta.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Prema poslednjim informacijama objavljenim na društvenim mrežama, Filip je pri svesti i nalazi se u stabilnom zdravstvenom stanju.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegova majka Levkipija dugo nije mogla da ima dece, sve dok nije primila hrišćansku veru i krstila se.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Isusovu molitvu ne zovu slučajno "molitva nad molitvama".
Sveti Filotej Zervakos tvrdio da je svaki roditelj treba da "zakrsti" svoje dete kad ga opterećuju zdravstvene tegobe.
Patrijarh Pavle posebno je naglašavao da čovek može podneti i najveća iskušenja kada zna njihov smisao.
Bolest podseća čoveka na njegovu prolaznost i krhkost, primoravajući ga da zastane i preispita svoj život.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Čak i kada mnogo puta padne, čovek ne treba da odustane od pokajanja, molitve i borbe za sopstveno spasenje.
Prema poslednjim informacijama objavljenim na društvenim mrežama, Filip je pri svesti i nalazi se u stabilnom zdravstvenom stanju.
Njegova majka Levkipija dugo nije mogla da ima dece, sve dok nije primila hrišćansku veru i krstila se.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.