Vojska je upala u Mileševu na Veliki petak 1594. godine, uzela mošti Svetog Save i donela ih u Beograd Sinan paši.
Srpska pravoslavna crkva 10. maja obeležava praznik posvećen sećanju na Spaljivanje moštiju Svetog Save na Vračaru.
Pošto je telo Svetog Save bilo preneto iz Trnova iz Bugarske u Srbiju, ono je sahranjeno u manastiru Mileševi, zadužbini kralja Vladislava (1234-1243 g.), sinovca Svetoga Save.
U vreme turske tiranije narod se skupljao kod moštiju svoga Svetitelja, da traži utehu i lek.
"Svakom pravom Srbinu on je bio u svima nevoljama uteha, u svima tugama radost, u svima patnjama sapatnik, u svima gresima izbavitelj, u svima smrtima spasitelj i vaskrsitelj. Sve to Sveti Sava je bio Srbima u najvećoj meri, osobito za vreme ropstva pod Turcima, posle propasti srpskog carstva na Kosovu 1389. godine".
U to mračno i svirepo doba mošti Svetog Save u Mileševi bile su najubedljiviji blagovesnik i svedok istine i pravde Hristove.
"U njemu srpski narod gledaše svoju dušu, svoju savest, svoju veru, svoju istinu, svoju pravdu, svoju nadu, svoju slobodu. Bezbrojnim čudesima, koja se samilosno lijahu iz svetih moštiju Svetoga Save, on isceljivaše ne samo telesne već i sve duševne neduge i bolesti ojađenih srpskih duša, i srpskog naroda kao celine. Srbi su u njemu imali nepokolebljivu i besmrtnu nadu, da će ih kad tad sveti Besmrtnik Mileševski osloboditi agarjanskog ropstva".
Sve to su Turci pratili. Na njihove oči dešavala su se neobična čudesa od svetih moštiju Svetoga Save.
eparhija-zicka.rs
Spaljivanje moštiju Svetog Save na Vračaru
"Štaviše, čudotvornom Svetitelju pribegavali su u bolestima svojim i mnogi muslimani, i dobijali čudesna isceljenja".
Sve je to potstaklo Turke da uklone mošti. Kao neposredni povod za to poslužio im je ustanak Srba u Banatu 1594. godine. U ovom ustanku uzeli su učešća i patrijarh Pećki Jovan Kantul (1592-1614 g.), hercegovački mitropolit Visarion, i naročito vršački episkop Teodor.
Episkop Teodor je, naime, predvodio ustanak Srba u Banatu. Ustanici su na svojim zastavama imali lik Svetoga Save. Glavni komadant turske vojske protiv ustanika bio je Sinan paša beogradski, sposoban vojnik, ali neobrazovan, sujeveran, strašno surov i svirep, a uz to je i zverski mrzeo hrišćane.
Po njegovoj naredbi bi veliko "istrebljenje i beda crkvama i sveštenicima i hrišćanima od Ismailćana u srpskoj zemlji i po drugim krajevima, i bezbrojna ubistva i zapustošenja svetih obitelji".
SPC
Spaljivanje moštiju Svetog Save na Vračaru
Bojeći se da se iz Mileševe, gde su počivale mošti duhovnog oca i duševoditelja celokupnog roda srpskog, ne digne buna na Turke, Sinan paša Beogradski naredio je da se telo Svetog Save prenese iz Mileševe u Beograd i spali. Na čelu turske vojske koja je otišla po telo Svetog Save bio je Ahmet beg Oćuz.
Vojska je upala u Mileševu na Veliki petak 1594. godine, uzela mošti Svetog Save i donela ih u Beograd Sinan paši.
I u subotu, 27. aprila/10. maja 1594. godine, Sinan paša je spalio telo Svetog Save u Beogradu, na Vračaru.
"Plačem i lelekom bi propraćen širom cele srpske zemlje ovaj jezoviti događaj".
A jedan nepoznati monah zapisa: "Da se zna kada sažegoše Turci Svetoga Savu, arhiepiskopa srpske i pomorske zemlje, u Beogradu; i načelnik beše vezir Sinan paša, koji bejaše pred vojskom..."
Na mestu gde su Turci spalili mošti svetitelja, podignut je Hram Svetog Save.
Kada je 303. godine car Dioklecijan organizovao progon hrišćana, deseti po redu i najveći ikada, svetitelj je podelio imovinu siromašnima i oslobodio svoje robove.
Ovaj ugodnik Božji iz prvih vekova hrišćanstva ostavio je snažno svedočanstvo o hrabrosti: pomagao je zatvorenicima, javno ispovedio Hrista i nadživeo teška mučenja.
Iskušenik iz Manastira Svetog Pavla tokom medicinskog prevoza iskočio je iz sanitetskog vozila, zadobio višestruke povrede i završio na respiratoru, dok monasi i lekari pokušavaju da razjasne okolnosti neobičnog incidenta.
Prvi snimak nastao spontano brzo je postao omiljen među vernicima, dok nova verzija donosi pun umetnički izraz i snažnu duhovnu poruku uoči manastirske slave.
Višednevno obeležavanje gradske slave Podgorice završeno je tradicionalnom litijom koju su predvodili mitropolit Joanikije i episkop Pajsije, uz prisustvo velikog broja vernika, sveštenstva i predstavnika javnog života.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Sećanje na ovog svetitelja iz 4. veka otkriva život ispunjen odricanjem, molitvom i verom koja je, prema predanju, ostavila trag i posle njegove smrti, kroz miro koje je lečilo i menjalo živote vernika.
Od učenika do igumana, od progona do mirnog kraja, njegov put otkriva kako je mala monaška zajednica u Carigradu postala poslednja linija odbrane svetih ikona.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Vasilija Amasijskog po starom i Prenos moštiju Svetog Nikolaja Mirlikijskog po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog proroka Isaije, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog apostola i jevanđelistu Marka po starom, i Svetog apostola i jevanđelistu Jovana Bogoslova po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Blažene Device Marije Posrednice svih milosti, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznate velike praznike.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Stari recept sa Kosova i Metohije vremenom je dobio posebnu verziju u beogradskim kuhinjama, pa je nastalo zasitno i mirisno jelo koje mnoge podseća na nedeljne ručkove, pun sto i ukuse kakvi se danas retko sreću.
U besedi za subotu 4. sedmice po Vaskrsu Sveti Nikolaj Ohridski i Žički naglašava da čovek ne stoji između svetlosti i tame, već pred jasnim izborom koji ne ostavlja prostor za kolebanje.