Kada je 303. godine car Dioklecijan organizovao progon hrišćana, deseti po redu i najveći ikada, svetitelj je podelio imovinu siromašnima i oslobodio svoje robove.
Srpska pravoslavna crkva 6. maja slavi Đurđevdan odnosno spomen na Svetog velikomučenika Georgija.
Đurđevdan je obeležen crvenim slovom u crkvenom kalendaru i po broju svečara, prema podacima, spada u četiri najčešće slave u Srba.
Sveti velikomučenik Georgije, u narodu poznatiji kao Sveti Đorđe, bio je rimski vojnik u gardi cara Dioklecijana, koji je mučenički stradao 303. godine braneći veru. Poznat je kao velikomučenik i pobedonosac, a često se prikazuje kako ubija zmaja.
Kod Srba je izuzetno poštovan, slavi se 6. maja (Đurđevdan) i 16. novembra (Đurđic).
Rođen je u Kapadokiji (današnja Turska) u bogatoj hrišćanskoj porodici.
Otac mu je bio rimski vojni oficir. Rano je ostao bez oca koji mu je poginuo, pa se mali Đorđe sa majkom preselio u Palestinu, na njeno veliko i bogato porodično imanje, gde je dobio visoko obrazovanje.
U rimskoj vojsci se brzo istakao svojom hrabrošću i bojnim zaslugama. Napredovao je naglo, od običnog vojnika do tribuna, da bi ga, već u njegovoj dvadesetoj godini, lično car Dioklecijan proizveo u čin komita tj. vojvode (najstariji vojni čin, kojim se postaje i carev savetnik).
Shutterstock/Dimitris Panas
Đurđevdan je jedna od najčešćih slava u Srba
Kada je 303. godine car Dioklecijan organizovao progon hrišćana, deseti po redu i najveći ikada, Georgije je podelio imovinu siromašnima i oslobodio svoje robove. Isto je uradio i u Palestini, pustivši sluge i zaveštavajući siromašnima svoja imanja i bogatstva.
Javno je na jednom skupu ustao protiv ubijanja i zlostavljanja hrišćana, a potom je izašao i pred cara i rekao mu da je i on hrišćanin.
Dioklecijan tada naređuje da ga zatvore u tamnicu.
Prema predanju, po carevom naređenju, vojnici su položili Georgija na zemlju, zabili mu noge u klade, a na grudi mu postavili veliki, teški kamen. Tako pritisnut, u velikim bolovima, dočekao je jutro, kada ga je posetio car, međutim, Georgije je i dalje odbijao da se odrekne svoje vere.
Car je tada naredio da se donese veliki točak za mučenje, sa daskama prepunim velikih eksera, udica, noževa, mačeva. Vezan za takav točak dok se točak sa njim okretao, to je trajalo dok mu celo telo nije bilo u ranama. Sa točka su ga odvezali, misleći da je mrtav.
Kada su se uverili da nije mrtav, car naređuje da Georgija zakopaju u negašeni kreč tako da mu je samo glava bila van zemlje, i da ga tako ostave tri dana da bi sagoreo. Nakon tri dana, još je bio živ.
Dioklecijan zatim odlučuje da pozove najvećeg maga Rimskog carstva, po imenu Atanasije, da on savlada Georgija. Atanasije se odaziva caru i priprema dva napitka - jedan, od koga bi Georgije trebalo da se pokori caru, a drugi smrtonosan. Dioklecijan naređuje da silom napoje svetitelja prvim napitkom, a pošto se on i dalje nije pokoravao, onda naredi da mu se da i smrtonosni napitak. Međutim, i to preživeo.
Stigavši na gubilište, Sveti Georgije stade na određeno mesto i pomoli se. Zatim je položio svoju glavu. Posečen je 6. maja 303. godine.
Od učenika do igumana, od progona do mirnog kraja, njegov put otkriva kako je mala monaška zajednica u Carigradu postala poslednja linija odbrane svetih ikona.
Sećanje na ovog svetitelja iz 4. veka otkriva život ispunjen odricanjem, molitvom i verom koja je, prema predanju, ostavila trag i posle njegove smrti, kroz miro koje je lečilo i menjalo živote vernika.
U vremenu u kojem se sve češće gubi osećaj za meru, pouka ruskog svetitelja nas podseća da izbor društva nije nevažna odluka, već duhovna prekretnica koja može čoveka voditi ka uzdizanju ili ka postepenom unutrašnjem padu.
Više od 163.000 putnika krenulo je ka svetogorskim manastirima za manje od šest meseci, ali se iza povećanog interesovanja kriju velike promene među poklonicima i višegodišnji problemi sa prevozom gostiju.
U autorskom tekstu koji prenosimo u celosti, otac Evsevije Meandžija kroz istorijske činjenice i crkveno predanje osvetljava duboke razlike u poimanju pokloničkih putovanja u Pravoslavnoj i Katoličkoj crkvi.
Manastir Svetih arhangela, zadužbina cara Stefana Dušana podignuta između 1343. i 1352. godine, bio je jedno od najznačajnijih duhovnih središta srednjovekovne Srbije i njegovo poslednje počivalište.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Od antičkih predstava jahača do pravoslavne ikonografije, lik Svetog Georgija otkriva slojevito tumačenje borbe, vere i unutrašnje promene, koje i danas privlače pažnju vernika i umetnika.
Od spasonosnih vizija do spasenja nevinih sluga, priče o nevjerojatnim čudesnim delima zaštitnika, Svetog velikomučenika Georgija, nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Visariona po starom i Svetog apostola Jude po novom kalendaru. Katolička crkva obeležava spomen Svetog Romualda, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Doroteja po starom i Svetog mučenika Leontija po novom kalendaru. Katolička crkva obeležava spomendan Svetih Marka i Marcelijana, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Devetogodišnji Marko i njegova majka, u blagoslovenom stanju, stajali su u redu pred svetinjom, a onda je dečak napustio kolonu da pomogne nepoznatom detetu koje je plakalo.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Zašto zlo često izgleda privlačno, kako nas obmanjuje obećanjima i zbog čega čak i ono što deluje kao dobro može da donese tragediju, objašnjava sveštenik Andrej Tkačov u svojoj knjizi "Ne boj se, samo veruj".
Tumačeći reči Svetog pisma, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o srcu kao mestu iz kojeg izlaze čovekove misli, dela i osećanja, ali i kao prostoru u kojem prebiva Božija blagodat.