Shutterstock/Roberto Sorin/Mircea Moira/Protasov AN
Jedna je od najvećih slava kod Srba i veliki prolećni praznik kojim se odvaja novi, letnji period godine od zimskog.
Đurđevdan je veliki hrišćanski praznik, dan kada Srpska pravoslavna crkva (SPC) obeležava pogubljenje Svetog Georgija (koje se desilo 23. aprila 303. godine po starojulijanskom kalendaru), jednog od devet velikomučenika i prvih stradalnika za hrišćansku veru. Još sredinom 19. veka zapisano je da Sveti Georgije ima veoma veliki značaj kod Srba kao oslobodilac zarobljenih, zaštitnik siromašnih, lekar bolesnih, borac protiv careva, pobednik i velikomučenik.
– To je i jedna od najvećih slava kod Srba i veliki prolećni praznik kojim se odvaja novi, letnji period godine od zimskog. Praznik buđenja prirode, kada zajednica brojnim običajima nastoji da prenese snagu oživljene prirode, pre svega, nove vegetacije, na ljude i stoku, živinu i pčele, na useve i vinograde. Ovaj praznik se naslonio na prethrišćansku mitologiju i staro srpsko božanstvo plodnosti Jarilo, pa je vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih, plodnost stoke i dobre useve. Za njega se vežu brojni narodni običaji, koji se poprilično razlikuju zavisno od kraja u kome se praznik obeležava – ističe etnolog Saša Srećković, muzejski savetnik u Etnografskom muzeju, piše Politika.
Schutterstock/Rawpixel.com
Radost praznika ogleda se i u đurđevdanskom uranku, i mladi i stari se pre zore okupljaju na proplanku ili nekom drugom zgodnom mestu u prirodi.
– Za ovo saborovanje pripreme se jelo i piće, pa i jagnje na ražnju. Pesma, igra i veselje traju često i do podne. Ovaj dan karakteriše i pletenje venaca od bilja, umivanje biljem, kupanje u reci pre sunca, a ponekad se u reku bacaju venci od cveća... Na urancima su se mladi opasavali vrbovim prućem „da budu napredni kao vrba”, kitili se zdravcem da budu zdravi kao zdravac, koprivom da kopriva opeče bolesti i skloni se od čoveka, i selenom da duša miriše kao selen – priča etnolog i savetuje da na Đurđevdan ne valja spavati, jer prema narodnom verovanju u toku godine pratiće nas glavobolja.
U mnogim krajevima običaj je da uveče, uoči Đurđevdana ili na sam dan, pre zore, neko od ukućana nakida zelenih grančica i njima okiti kapije, vrata i prozore na kući i ostalim zgradama, a kiti se i venčićima od đurđevka, mlečike ili nekog drugog cveća. Ti venci stoje iznad vrata celu godinu, do sledećeg Đurđevdana – za berićetnu godinu, da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru.
Da su se prema Đurđevdanu usklađivali i hajduci, kazuje se i u narodnim pesmama pa je tako „Đurđevdanak hajdučki sastanak”. Kad gora ozeleni hajduci su napuštali svoja skrovišta u kojima su zimovali i sastajali se sa družinom i kretali u nove pohode.
Praznik proslavljaju 6. maja pod različitim nazivima (Sveti Đorđe, Đurđevdan, Đurđovdan, Ml’zigruda, Premlaz, Erdelezi) hrišćani (pravoslavni i katolici), muslimani, na teritoriji celokupne teritorije Srbije, a njegovo praznovanje posebno je naglašeno u oblastima sa razvijenijim stočarstvom.
Ako je na Đurđevdan vedro vreme, biće plodna godina, kaže staro verovanje, a ako pada kiša, predstoji sušno leto.
– Đurđevdan je najčešća slava i kod Roma, i na taj dan jagnjetina je obavezni deo praznične trpeze. Oni se Đurđevdanu posebno raduju, što je i razumljivo, ako znamo da je najveći neprijatelj na njihovim vekovnim putovanjima bila zima, pa su u Svetom Đorđu videli najvećeg prijatelja, jer za njih on ne ubija samo aždaju nego i hladnoću. U mahalama se na ovaj dan svira nadahnuto i iz sve snage, a opšte veselje traje do kraja trodnevnog praznika. Polazeći iz svoje prapostojbine Indije, Romi su sa sobom poneli veliki broj tamošnjih običaja. Za Đurđevdan se, međutim, može reći da je njihov jedinstven praznik, jer ga slave Romi u celom svetu, bez obzira na podelu na pravoslavnu, katoličku i muslimansku konfesiju ovog naroda – objašnjava Srećković.
RINA
Bez obzira na to kako se ovaj praznik obeležava, etnolog naglašava da valja imati na umu da dolazi lepo vreme, pa je odlična prilika da devojke i momci pokažu simpatije jedni prema drugima, a onda shodno vremenu – eto i svadbi i berićeta. Jer proleće je uvek bilo povezano da radostima života i vegetacije.
– Tako i Sveti Đorđe, kao narodno prolećno božanstvo, pesmama otapa led, donosi zdravlje, igru i veselje, puni livade cvećem, njive klasjem, bačve vinom, polja jaganjcima. Možda nešto od tog daha do vas donese baš predstojeći praznik – poručuje Saša Srećković.
Šta iguman kaže?
Portal religija.rs je upitao igumana Danila, u manastiru Đurđevi stupovi u Beranama, Crna Gora, kakav stav Crkva ima prema ovim običajima i šta on savetuje vernicima.
- Postoje narodni običaji koje crkva ne praktikuje, a vernici praktikuju i crkvene i narodne običaje. Naš običaj je da se za praznik okupamo, operemo zube i da se obučemo lepo, kako bi prisustvovali liturgiji, koja je glavni deo dana. Ne bavimo se sporednim stvarima već najbitnijom - pričešćem. Tad počinje da se slavi Sveti Đorđe - posle liturgije.
- Ne može se proslaviti Đurđevdan pre nego što ga Crkva proslavi. Ja mislim i savetujem ljude da ne propuste liturgiju. Ne sprečavam narod da vrši narodne običaje, ali ih pozivan na liturgiju. Nisam se bavio pitanjem raznih običaja, pojedini sveštenici objavljuju šta se sme, a šta se ne sme. Nije život minsko polje pa da se tako strogo dele stvari, ali apelujem da je liturgija najvažnija. Ako čovek ne ide na liturgiju, a slavi onda je proslava bezvredna. Ni 100 običaja nisu vredni kao jedna liturgija, ako je vernik kršten i ako je pravoslavac.
Mnoga deca u Beogradu, Nišu ili Novom Sadu nisu čula za Deževu i Miščiće. Vode ih na ekskurzije u Grčku i Tursku, a zaobilaze postojbinu Stefana Nemanje i Svetog Save, kazuje penzionisani profesor Mirko Popovac, koji svakodnevno prolazi pored ostataka Saborne crkve Nemanjića.
Rođen za vojsku, izabran za svetost — još kao dete krenuo je putem surovog podviga, a postao čudotvorac koji je isceljivao bolesne, pobeđivao demone i zapalio srca mnogih ognjem ljubavi prema Bogu.
U pojedinim krajevima Srbije još se priprema ovaj neobični prebranac, čija slatka nota i prepečena slanina stvaraju spoj koji budi sećanja i menja sve što ste mislili da znate o ovom jelu.
Od španijela i papagaja do čak povremenih kamila ili krava - svi pernati, krzneni i ostali stvorovi „ispoštovali su” toga praznik Svetog Franje Asiškog, na koji budu blagosiljani svake godine od kraja 20. veka.
Najmlađi episkop Kiparske pravoslavne crkve razrešen je dužnosti jer je, po oceni Sinoda, remetio crkveno jedinstvo svojim beskompromisnim stavovima o Vatikanu.
U vreme mrsnih dana, kada se mirisi mlečnih jela i toplog hleba šire konacima, monahinje pripremaju salatu od sremuša — lekovitog zelenog dara prirode, koji u ovom receptu postaje hranljiv i lagan obrok, pogodan za doručak ili večeru.
U vreme strogog posta često ponestane ideja za ukusne obroke na vodi. Donosimo autentičan recept za paštetu od belog pasulja – kremastu, zasitnu i punu ukusa!
Uoči druge godišnjice od tragedije koja je odnela 57 života, otac Hristodulos Papaioanu kaže da je kroz ovaj neverojatan gubitak pronašao snagu da se nosi s patnjom.
Srpska pravoslavna crkva 6. maja slavi Đurđevdan – dan mučenika koji nije uzmakao ni pred carem ni pred smrću, već je verom i ljubavlju prema Hristu pobedio tamu ovog sveta i postao večni saputnik vernih kroz molitvu i čudotvornu blagodat.
U moru recepata koje domaćice pažljivo biraju za krsnu slavu, slane kuglice od sira, oraha i nara donose osvežavajuću novinu – lako se prave, divno izgledaju i ostavljaju snažan utisak na goste.
Od spasonosnih vizija do spasenja nevinih sluga, priče o nevjerojatnim čudesnim delima zaštitnika, Svetog velikomučenika Georgija, nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Oni su ubedili prvo Kagana da se krsti, a zatim i mnogo naroda preveli u hrišćanstvo. Po povratku u Carigrad sastavili su slovensku azbuku od 38 slova i počeli da prevode crkvene knjige sa grčkog na slovenski.
Od španijela i papagaja do čak povremenih kamila ili krava - svi pernati, krzneni i ostali stvorovi „ispoštovali su” toga praznik Svetog Franje Asiškog, na koji budu blagosiljani svake godine od kraja 20. veka.
Kada se uzmu u obzir prilično oskudni podaci o ovoj srednjevekovnoj građevini, nekako je i očekivano da postoje legende i predanja koja se vezuju za Araču.
Mladi sovjetski vojnik koji je tokom rata prešao u islam i osnovao porodicu sa šestoro dece, danas u pravoslavnoj Rusiji pronalazi mir i ponovo grli korene koje rat nije mogao da izbriše