ŠTA SE DOGODI KAD ČOVEK IZGOVORI "GOSPODE, POMILUJ MOJE DETE"! Sveti Porfirije Kavsokalivit je govorio da je ovo nešto najbolje što možete uraditi za svoja čeda!
U molitvi se roditeljska ljubav pretvara u zaštitu, snagu i blagoslov.
Rođen za vojsku, izabran za svetost — još kao dete krenuo je putem surovog podviga, a postao čudotvorac koji je isceljivao bolesne, pobeđivao demone i zapalio srca mnogih ognjem ljubavi prema Bogu.
Sa blagodarnošću i poštovanjem, Srpska pravoslavna crkva 5. maja proslavlja prepodobnog Teodora Sikeota – čoveka koji je još kao dete zamenio vojnu čast careva ovoga sveta za trnoviti put nebeskog vojevanja.
Rođen u selu Sikea u Galatiji, odakle je i dobio nadimak Sikeot, Teodor je od malena pokazivao znake izuzetne duhovne zrelosti. Njegovo srce, umesto da kuca za vojnički poziv koji mu je majka Marija, bogata udovica, namenila, kucalo je za neugasivu ljubav prema Bogu. Još kao dečak, vođen primerom starca Stefana koji je boravio u njihovom domu, predavao se strogom postu i svenoćnim molitvama. Međutim, Gospod nije ostavio skrivenim Svoj plan s ovim detetom.
U snovima njegove majke, kao i u životu samog Teodora, više puta javljao se Sveti Đorđe, objavljujući da je Teodor izabranik Božiji – vojnik nebeskog Carstva. Sveti Đorđe ga je poučavao, hrabrio i čuvao, naročito kada su demonske sile pokušavale da ga obeshrabre i slome. Teodor je imao i viđenja Presvete Bogorodice, što je samo još više rasplamsavalo njegovu veru i ljubav prema Nebeskoj Carici.
Njegov podvižnički život bio je oganj koji je čistio svaku pomisao, svaku želju, osim one za Gospodom. Glad, žeđ, teški okovi, svenoćno stajanje na molitvi – to su bila njegova svakodnevica, ali i njegovo slavlje. Nije tražio utehu u telesnom miru, već u borbi sa sobom i svetom, želeći da dušu svoju učini potpunim gospodarom tela i da je priveže za Hrista neraskidivim vezama ljubavi.
I Bog mu uzvraća darovima. Teodor postaje znameniti iscelitelj, čudotvorac, čovek kojem su dolazili iz daleka tražeći utehu, zdravlje i nadu. Njegovo ime se pronosilo kao miris miomira kroz Galatiju i dalje, a njegova čistoća duše sijala je kao svetilnik u tami ljudske nemoći.
Iako nevoljno, Teodor biva izabran za episkopa u Anastasiopolju, gde je služio jedanaest godina, a potom se, po sopstvenoj molitvi, vraća u svoj manastir. Nije želeo vlast niti titule. Želeo je samo Hrista, koga je ljubio više od života. U manastiru, daleko od ljudskih počasti, predaje svoju dušu Gospodu oko 613. godine, u vreme cara Iraklija.
Prepodobni Teodor Sikeot ostavio nam je svetli primer borbe, stradanja i ljubavi – primer kako se duša izdiže iznad tela, kako čovek može postati svetionik neugasive vere. Danas, dok mu se molimo, ne samo da mu iskazujemo čast, već i želimo da makar delić njegove ognjene ljubavi za Boga pronađe mesto i u našim srcima.
U vremenu duhovne borbe, kada su tame mnoge i protivljenja brojna — prepodobni Teodore, moli Boga za nas!
U molitvi se roditeljska ljubav pretvara u zaštitu, snagu i blagoslov.
Novozavetni spisi, a i kasniji crkveni kanoni, ne određuju nikakve spoljašnje znake žalosti za umrlima, naglašava sveštenik.
U pravoslavlju sveća simbolizuje Hristovu svetlost, prosvetljenje duše, molitvu i prisustvo Božije blagodati.
U pravoslavlju, spoljašnji izgled vernika, uključujući i frizuru, ne smatra se presudnim za duhovno spasenje, ali se, ipak, posmatra u svetlu simbolike, skromnosti i poštovanja određenog reda.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Kada se kolač podeli, gost deo iz leve ruke spušta na sto, pored sveće i žita, dok četvrtinu koju drži u desnoj ruci podiže i predaje domaćici.
Poznati kao besrebrenici i čudotvorci, lečili su bolesne ne tražeći zauzvrat novac niti bilo kakvu nagradu, zbog čega su dobili ime bezmezdni lekari.
Hrišćansko učenje poziva čoveka da se čuva mržnje i osvete, jer zlopamćenje ne donosi mir duši, već je još više opterećuje.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Car Likinije naredio je najstrašnije mučenje, ali ni vatra ni bol nisu slomili njihove reči – „Mi smo hrišćani“. Danas ih slavimo kao svetitelje čija hrabrost nadahnjuje vekovima.
I oni koji svesno odbacuju decu, i oni koji ih ne mogu imati, deo su iste društvene stvarnosti koja je u raskoraku s Božijom zapovešću.
Napisao je mnoga poučna dela na grčkom i latinskom jeziku. Naročito je čuvena njegova grčko-latinska Sintagma.
Snaga nije u tome da se držimo onih koji nas povređuju, već u mudrosti da volimo i cenimo one koji nas ne ostavljaju i ne izdaju.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Poznati kao besrebrenici i čudotvorci, lečili su bolesne ne tražeći zauzvrat novac niti bilo kakvu nagradu, zbog čega su dobili ime bezmezdni lekari.
Pojedini među njima postali su episkopi i revnosno brinuli o poverenim hrišćanskim zajednicama, dok su neki za svoju veru podneli mučeničku smrt.
Umesto da bogatstvo čuvaju za sebe, odlučili su da ga podele siromašnima, pomažući svima kojima je pomoć bila potrebna.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Kada se kolač podeli, gost deo iz leve ruke spušta na sto, pored sveće i žita, dok četvrtinu koju drži u desnoj ruci podiže i predaje domaćici.
Hrišćansko učenje poziva čoveka da se čuva mržnje i osvete, jer zlopamćenje ne donosi mir duši, već je još više opterećuje.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
U pravoslavnom učenju reč ima posebnu težinu, a od čoveka se očekuje da je koristi za dobro, a ne za povređivanje drugih.