Sutra pravoslavni vernici proslavljaju Đurđevdan, dan posvećen Svetom velikomučeniku Georgiju, jednom od najpoštovanijih svetitelja u hrišćanstvu.
Kao krsna slava, Đurđevdan zauzima posebno mesto u srpskom narodu i ubraja se među najrasprostranjenije slave, koje se obeležavaju u duhu vere, molitve i sabranja porodice.
Crkva nas na ovaj dan podseća na stradanje Svetog Georgija, koji je, postradavši za Hrista, posvedočio veru i ostao primer nepokolebljive odanosti Bogu. Upravo zato, suština proslave nije u spoljašnjem, već u unutrašnjem - u molitvenom sećanju na svetitelja, u osvećenju doma i u sabiranju oko slavske sveće, kolača i žita.
Ipak, kako ove godine Đurđevdan pada u sredu, koja je po pravoslavnom poretku posni dan, među vernicima se ponovo otvara pitanje načina proslave. Po učenju Crkve, sreda i petak su dani posta tokom cele godine (izuzev trapavih sedmica), te se i krsna slava koja padne u te dane obeležava posno.
SPC
Sveti Georgije je jedna od najvećih slava u Srbiji
Sveštenstvo jasno ukazuje da nema dileme kada je u pitanju crkveno pravilo - post se ne ukida zbog slave. Trpeza, kao sporedni deo proslave, treba da bude u skladu sa danom u kome se slava obeležava. Drugim rečima, ako slava pada u posni dan, i slavska trpeza treba da bude posna.
- Zaista ne znam zašto uopšte o tome komentarišemo. Crkva je propisala, izuzimajući Trapave sedmice, da se sredom i petkom posti i nije mi jasno zašto se takva pitanja pokreću, kada slave padaju sredom i petkom - istakao je na samom početku razgovara otac Ivan.
Ipak, u narodu su prisutna i drugačija shvatanja, pa se pojedini domaćini odlučuju za mrsnu trpezu, pozivajući se na običaj i gostoprimstvo.
Privatna arhiva
Otac Ivan Cvetković
- Nije ovde u pitanju hrana, niko ne kaže da je mrsna hrana loša, ako ćemo realno, na najveće hrišćanske praznike, kao što su Vaskrs i Božić, se mrsi. Pa i Đurđevdan nekad pada u mrsne dane. Nije ovde poenta u hrani, poenta je u poslušanju. Ako je Crkva propisala da se posti sredom (dan kad je Juda izdao Hrista) i petkom (na dan raspeća Isusa Hrista), ne vidim šta je nekome teško da to ispoštuje i ako mu je teško, zašto onda slavi. Ponavljam, nije suština u hrani, već u poslušanju, a ko nije poslušan Crkvi, nije ni Bogu ni svom svetitelju koga slavi.
Naglašava da suština Đurđevdana, kao i svake slave, nije u bogatstvu trpeze, već u veri, molitvi i blagoslovu doma.
- Ako neko baš želi da ugosti goste mrsnom hranom, onda neka bar sa porodicom sutrašnji dan provede kako treba, a goste neka prima neki drugi dan. Ipak, ako me pitate da li će se nekom nešto desiti što mrsi na dan slave koja pada u posni dan, odmah ću da kažem da verovatno neće, ali opet ponavljam da to ne bi trebalo raditi, jer to nije suština ni vere niti proslave sveca zaštitnika doma - završava otac Ivan.
Jedan od najdirljivijih trenutaka tribine bila je priča o Kruševačaninu, poznatom privredniku, čiji je život neprepoznatljivo promenjen zahvaljujući ovoj svetiteljki.
Sveta Ksenija Petrogradska poznata je kao "brzopomoćnica", odnosna kao svetica koja brzo ispunjava molitve ljudima koji se suočavaju sa teškim trenucima, kao što su bolesti, duhovne patnje, porodični problemi ili druge nevolje.
U vremenu u kojem se sve češće gubi osećaj za meru, pouka ruskog svetitelja nas podseća da izbor društva nije nevažna odluka, već duhovna prekretnica koja može čoveka voditi ka uzdizanju ili ka postepenom unutrašnjem padu.
Više od 163.000 putnika krenulo je ka svetogorskim manastirima za manje od šest meseci, ali se iza povećanog interesovanja kriju velike promene među poklonicima i višegodišnji problemi sa prevozom gostiju.
U autorskom tekstu koji prenosimo u celosti, otac Evsevije Meandžija kroz istorijske činjenice i crkveno predanje osvetljava duboke razlike u poimanju pokloničkih putovanja u Pravoslavnoj i Katoličkoj crkvi.
Manastir Svetih arhangela, zadužbina cara Stefana Dušana podignuta između 1343. i 1352. godine, bio je jedno od najznačajnijih duhovnih središta srednjovekovne Srbije i njegovo poslednje počivalište.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Kada je 303. godine car Dioklecijan organizovao progon hrišćana, deseti po redu i najveći ikada, svetitelj je podelio imovinu siromašnima i oslobodio svoje robove.
U vremenu u kojem se sve češće gubi osećaj za meru, pouka ruskog svetitelja nas podseća da izbor društva nije nevažna odluka, već duhovna prekretnica koja može čoveka voditi ka uzdizanju ili ka postepenom unutrašnjem padu.
Više od 163.000 putnika krenulo je ka svetogorskim manastirima za manje od šest meseci, ali se iza povećanog interesovanja kriju velike promene među poklonicima i višegodišnji problemi sa prevozom gostiju.
U autorskom tekstu koji prenosimo u celosti, otac Evsevije Meandžija kroz istorijske činjenice i crkveno predanje osvetljava duboke razlike u poimanju pokloničkih putovanja u Pravoslavnoj i Katoličkoj crkvi.
Devetogodišnji Marko i njegova majka, u blagoslovenom stanju, stajali su u redu pred svetinjom, a onda je dečak napustio kolonu da pomogne nepoznatom detetu koje je plakalo.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Zašto zlo često izgleda privlačno, kako nas obmanjuje obećanjima i zbog čega čak i ono što deluje kao dobro može da donese tragediju, objašnjava sveštenik Andrej Tkačov u svojoj knjizi "Ne boj se, samo veruj".
Tumačeći reči Svetog pisma, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o srcu kao mestu iz kojeg izlaze čovekove misli, dela i osećanja, ali i kao prostoru u kojem prebiva Božija blagodat.