U vremenu u kojem se čoveku nudi bezbroj užitaka i u kojem se svaka želja proglašava pravom, pravoslavna duhovnost podseća da sloboda ne znači ugađanje svakoj strasti, već sposobnost da sobom upravljamo.
Post i uzdržanje zato nisu tek spoljašnja pravila niti prolazne duhovne vežbe, već put ka očuvanju unutrašnje ravnoteže, trezvenosti i duševnog mira.
Crkva od samih početaka uči da je čovek biće sastavljeno od tela i duše i da narušavanje ravnoteže između njih vodi u nemir. Kada telo preuzme vlast, duša slabi; kada strasti zavladaju razumom, čovek postaje rastrojen, sklon brigama, razdražljivosti i očajanju.
Post, kao dragovoljno ograničenje, vraća čoveku meru. On podseća da nismo stvoreni da budemo robovi nagona, već gospodari sopstvenih postupaka.
Uzdržanje nije odbacivanje sveta, već njegovo pravilno korišćenje. Ono čuva zdrav razum, bistri misao i pomaže da se čovek lakše odupre iskušenjima koja dolaze spolja i iznutra. U danima posta vernik se uči da prepozna sopstvene slabosti, da ih ne opravdava, već da ih leči molitvom, smirenjem i disciplinom. Jer strast, kada se hrani, raste; kada se ograničava, slabi.
Svetitelji su vekovima upozoravali da proždrljivost i pijanstvo ne pogađaju samo telo već i dušu. One zamagljuju razum, čine čoveka nemarnim prema sopstvenom spasenju i udaljavaju ga od ljubavi Božje. Tada život postaje opterećen brigama i unutrašnjim nemirom, a srce, umesto da bude okrenuto nebu, biva prikovano za prolazno i zemaljsko.
Zato post u pravoslavlju nije samo uzdržavanje od određene hrane već celokupni podvig - suzdržavanje od rđavih misli, ružnih reči i nečistih dela. To je borba za svetlost u sebi, za jasnoću uma i očuvanje dostojanstva koje je čoveku darovano od Boga.
Kako je učio Sveti Dimitrije Rostovski:
- Ako želiš da sačuvaš zdrav razum i da lako savladaš sve svoje strasti, uvek se pridržavaj posta i uzdržanja, ne robuj teleskoj pohoti da ne bi iscrpeo svoj život u tami briga, lišavajući se nebeske nagrade. Proždrljivost i pijanstvo donose težinu duši, pomračenje razuma, pojavu telesne pohote, stalnu borbu, lak pristup demonima i otuđenje od božanske ljubavi.
Sveti Sava nije bio samo crkveni poglavar i diplomata, već i učitelj koji je kroz pouke, zapise i besede nastojao da oblikuje čoveka iznutra.
Sotona čoveka ne navodi na greh naglo i otvoreno, već postepeno, kroz misli, osećanja i navike koje deluju bezazleno.
Reći nešto što je istinito, ali u pogrešno vreme, pred pogrešnim ljudima i sa pogrešnim srcem, može naneti veću štetu nego laž.
Uzdržanje od mrsne hrane samo je spoljašnji, vidljivi deo podviga, dok je njegov dublji smisao unutrašnja borba sa sobom, svojim slabostima i strastima.