Srpska pravoslavna crkva 30. maja liturgijski obeležava praznik Svetog apostola Andronika, jednog od Sedamdesetorice i srodnika apostola Pavla. Njegovo ime u crkvenom predanju ostalo je povezano sa ranim širenjem hrišćanstva, ali i sa istrajnom misijom koja nije zavisila od jednog mesta, već od potrebe da se Jevanđelje prenese ljudima gde god da su živeli.
Prema Svetom pismu, apostol Pavle ga u Poslanici Rimljanima pominje zajedno sa Svetom Junijom, ističući njihovu bliskost i zajedničko delo u prvim decenijama hrišćanske propovedi. Apostol Pavle u tom zapisu Andronika naziva svojim srodnikom, čime se naglašava i lična i duhovna povezanost unutar prve hrišćanske zajednice. Sveti Andronik se u crkvenom predanju opisuje kao episkop Panonije, dakle prvi episkop dela naših prostora, ali ne kao neko ko je ostajao vezan za jedno mesto, već kao propovednik koji je Jevanđelje nosio kroz čitavu oblast.
Zajedno sa Svetom Junijom, Andronik je, prema predanju, mnoge ljude privodio Hristu, rušeći pritom paganske hramove i stare oblike verovanja koji su u tom prostoru bili duboko ukorenjeni. Njihovo delovanje se ne opisuje samo kao propoved, već i kao duhovna borba u kojoj se, kako se veruje, ispoljavala i blagodat čudotvorstva – isceljivanje bolesnih i izgon demona bili su deo njihovog misionarskog puta.
U crkvenoj tradiciji posebno se naglašava njihovo stradanje za veru. Andronik i Junija postradali su kao svedoci Hrista, čime su, kako se veruje, primili dvostruku nagradu – i apostolsku službu i mučenički venac. Njihove mošti su, prema predanju, pronađene u predelima Evgenijskim, što je ostalo zapisano u crkvenom sećanju kao još jedan trag njihovog prisustva i poštovanja koje im je ukazano kroz vekove.
Praznik Svetog apostola Andronika u crkvenom kalendaru podseća na rane temelje hrišćanske misije i na ljude koji su veru nosili bez sigurnosti i trajnog uporišta, oslanjajući se na lično svedočanstvo i istrajnost. U savremenom liturgijskom životu njegovo ime ostaje vezano za ideju pokreta, propovedi i duhovne odgovornosti koja prevazilazi granice jednog vremena ili prostora.
Sećanje na ovog svetitelja iz 4. veka otkriva život ispunjen odricanjem, molitvom i verom koja je, prema predanju, ostavila trag i posle njegove smrti, kroz miro koje je lečilo i menjalo živote vernika.
Uprkos teškim mučenjima, ostao je veran svojim uverenjima, dok je njegov sudija ubrzo doživeo iznenadnu kaznu, koja je šokirala vojni vrh.
Nekadašnji vojnik i neznabožac tvrdio je da izvršava Božju zapovest kada je podizao kelije u pustom kraju Egipta, a ubrzo su mu počele pristizati hiljade monaha i učenika.
Kao mladić, tajno je napustio porodicu i otišao među monahe, a ono što se potom dogodilo njegovoj majci i bratu ostalo je upamćeno u pravoslavnom predanju vekovima.