Srpska pravoslavna crkva 2. jula proslavlja Svetog apostola Judu, jednog od Dvanaestorice, koji je Jevanđelje Hristovo propovedao širom Bliskog istoka i svoj život završio kao mučenik za veru. Njegov život pokazuje put čoveka koji je od početne sumnje stigao do potpune vere i predanosti Bogu.
Među apostolima koji su širili Hristovu reč nalazio se i Sveti Juda, poznat i kao Juda Jakovljev, Levije i Tadej. Iako je bio iz porodice bliske Gospodu Isusu Hristu, Sveti Juda nije tražio čast zbog svog porekla, već je svoj život posvetio smirenju i služenju Bogu.
Prema crkvenom predanju, Sveti Juda bio je sin pravednog Josifa, verenika Presvete Bogorodice, i Salomije, a brat Svetog Jakova, brata Gospodnjeg. Josif je sa Salomijom, ćerkom Angeja, sina Varahijinog, imao četiri sina: Jakova, Josiju, Simona i Judu.
Juda se u Svetom pismu često naziva Juda Jakovljev, jer je njegov brat Jakov bio poznatiji u prvoj hrišćanskoj zajednici. Upravo zbog toga on svoju poslanicu ne započinje isticanjem rodbinske veze sa Hristom, već rečima: „Juda, sluga Isusa Hrista, brat Jakovljev“ (Jd 1, 1).
Zašto se nije nazivao bratom Gospodnjim
Iako je po porodičnoj vezi mogao da se nazove bratom Gospodnjim, Sveti Juda to nije činio. Crkveno predanje u tome prepoznaje njegovu veliku smirenost, ali i podsećanje na period kada još nije potpuno verovao u Hrista.
Prema predanju, kada je Josif pred svoju smrt želeo da i Isusu ostavi deo imanja kao jednom od svoje dece, tome su se usprotivili svi osim Jakova. Jedino je Jakov dragovoljno odvojio deo svog nasledstva i namenio ga Isusu.
Ovaj događaj pokazuje koliko se promenio život Svetog Jude. Onaj koji u početku nije prepoznao Hristovu veličinu kasnije je postao jedan od Njegovih najvernijih učenika.
Njegova poniznost vidi se i u tome što u svojoj poslanici ne naglašava porodičnu bliskost sa Spasiteljem, već sebe naziva slugom Isusa Hrista. Za Crkvu, takav odnos predstavlja primer istinske vere: čovek ne treba da traži čast zbog porekla, već da svoju veru potvrđuje delima.
Apostol koji je nosio Jevanđelje do krajeva tadašnjeg sveta
Posle Hristovog Vaznesenja, Sveti Juda započeo je svoj apostolski put. Propovedao je Jevanđelje u Judeji, Samariji, Galileji, Idumeji, Siriji, Arabiji, Mesopotamiji i Jermeniji.
U Edesi, gradu cara Avgara, Sveti Juda nastavio je delo drugog Tadeja i nadovezao se na njegovu propoved. Zbog toga se u crkvenoj tradiciji pominje pod različitim imenima, pa se ponekad naziva i Tadej.
Ipak, ovaj Tadej razlikuje se od Tadeja iz Sedamdesetorice apostola, čiji se spomen obeležava drugog datuma. Sveti Juda bio je jedan od Dvanaestorice apostola i neposrednih Hristovih učenika.
Sveti Juda ostavio je iza sebe i kratku, ali značajnu poslanicu u Novom zavetu. U njoj poziva vernike da ostanu čvrsti u veri, da čuvaju ljubav prema Bogu i da se drže istine Jevanđelja. Njegove reči i danas podsećaju hrišćane da vera nije samo prihvatanje učenja, već život posvećen Hristu.
Njegov zemaljski život završen je mučeničkim stradanjem. Dok je propovedao u predelima oko Ararata, Sveti Juda bio je uhvaćen od neznabožaca. Prema crkvenom predanju, bio je raspet na krst i ubijen strelama.
Tako je svoj apostolski put završio kao verni Hristov svedok, ostajući Mu odan do kraja života. Crkva ga proslavlja kao čoveka koji je od početnog nerazumevanja stigao do potpune vere i koji je svojim stradanjem posvedočio ljubav prema Hristu.
Praznik Svetog apostola Jude podseća vernike da svetost ne zavisi od toga kakav je čovek bio na početku svog puta, već od toga kome je spreman da se okrene i koliko je spreman da živi po istini koju je upoznao. Njegov primer ostaje poziv na smirenje, istrajnost i vernost Jevanđelju.
Knez Duklje bio je zarobljenik, suprug Samuilove kćeri i pravedan vladar koji je stradao zbog prevare, a njegovo ime i danas okuplja hiljade vernika pred moštima i svetinjama koje se vezuju za njegov život.
Vidovdan, praznik Svetog velikomučenika kneza Lazara i Svetih srpskih mučenika, poklapa se sa spomenom Svetog proroka Amosa.
Sveti Manuil, Savel i Ismail bili su Persijanci, sinovi oca neznabošca i majke hrišćanke, koja ih je odmalena vaspitala u duhu Jevanđelja i privela svetom krštenju.
Vojvoda koga je car želeo mrtvog i vojnici koji su umesto naredbe čuli nešto drugo.