GRAČANICA DOBILA DVE NOVE MONAHINJE: Vladika Teodosije iskušenicama Maji i Verici dao monaška imena Paraskeva i Angelina
Tokom svečanog bdenija dve iskušenice primile monaški postrig i započele novi životni put, posvećen Hristu i Crkvi.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
U porti Pećke patrijaršije raste stablo uz koje je sačuvano jedno neobično narodno predanje: dok god Šam-dud rađa, biće i Srba na Kosovu i Metohiji. Ovo nije crkveno učenje, već jedno od narodnih kazivanja koja su se sačuvala uz drevni dud. Njegova priča, međutim, ne završava se na tome. Za Šam-dud vezuje se i drugo narodno predanje: tri snažna izdanka koja su izrasla iz starog stabla, koje je grom rascepao na dva dela, narod je doživeo kao dobar znak da će srpski narod ponovo iznići na Kosovu i Metohiji.
Tako su plod i novi izdanci dobili posebno mesto u narodnom pamćenju. Jedno govori o tome da život traje, drugo o tome da iz starog može izrasti novo. A samo stablo i danas živi i rađa.
Prema predanju, Šam-dud je u drugoj polovini 13. veka zasadio arhiepiskop Sava II, sin Stefana Prvovenčanog i sinovac Svetog Save. Veruje se da je sadnicu doneo po povratku iz Jerusalima, prolazeći kroz oblast Šam u današnjoj Siriji. Od naziva te oblasti poteklo je i ime stabla.
U izvorima se navode različite godine sadnje, između 1263. i 1272. godine. U pojedinim tekstovima pominju se jesen 1269. ili proleće 1270. godine. Zato se za Šam-dud najčešće kaže da je star više od sedam vekova, odnosno oko 750 godina.
Šam-dud pripada vrsti crnog duda, Morus nigra, i raste u porti Pećke patrijaršije, uz Pećku Bistricu. Kao prirodna retkost zaštićen je 1957. godine, a od 1993. godine nalazi se u prvom stepenu zaštite kao prirodno dobro od izuzetnog nacionalnog značaja.
Pod njegovom krošnjom sačuvano je još jedno predanje. Za Šam-dud se vezuje i priča o patrijarhu Arseniju III Čarnojeviću. Prema predanju, Arsenije III je 1690. godine pod njegovom krošnjom okupio viđenije ljude sa Kosova i Metohije. Taj sabor povezuje se sa odlukom o velikoj seobi Srba prema severu.
Zato se oko jednog stabla u narodnom pamćenju susreću dva velika događaja i dva vremena. Prema predanju, Sava II zasadio je dud u 13. veku, a više od četiri veka kasnije njegova krošnja bila je mesto okupljanja koje se vezuje za Arsenija III Čarnojevića i Veliku seobu.
Ali upravo plodovi i izdanci Šam-duda nose najzanimljiviji deo priče. U jednom od zabeleženih narodnih kazivanja stoji da dok god Šam-dud ima ploda, biće i Srba na Kosovu i Metohiji.
Postoji i drugo kazivanje, povezano sa tri snažna izdanka koja su izrasla iz starog duda. U zapisima o Pećkoj patrijaršiji navodi se da se njihov rast tumačio kao dobar znak za srpski narod, odnosno kao nagoveštaj da će srpski narod ponovo iznići na Kosovu i Metohiji i da će se ovaj prostor podmladiti srpstvom.
Ta dva predanja prirodno se nadovezuju jedno na drugo. Jedno govori o plodu koji se svake godine ponovo pojavljuje. Drugo o izdancima koji rastu iz starog stabla. Šam-dud tako u narodnom kazivanju postaje slika trajanja: ono što rađa nije završilo svoj život, a ono što iz njega izraste donosi novu nadu.
Na to i danas podseća monahinja Irina, dočekujući poklonike koji dolaze iz svih krajeva da se poklone svetinjama Pećke patrijaršije. U jednoj od pokloničkih grupa, u organizaciji „Metohijskog božura“, ovu svetinju posetila je i ekipa portala religija.rs.
- Po narodnom predanju, dok je ovog duda i dok rađa, biće i Srba na Kosovu i Metohiji - rekla je monahinja Irina.
Šam-dud je tokom svog dugog života pretrpeo i ozbiljna oštećenja. Tokom velike oluje 1957. godine grom je udario u stablo i deblo se raspuklo na dva dela. Grane su polegle po zemlji, a zatim iz njih izrasle nove krošnje. Uz glavno, rascepljeno deblo razvila su se još tri izdanka sa razvijenim krošnjama.
Upravo su ti izdanci kasnije dobili posebno mesto u narodnom tumačenju. Iz starog, teško oštećenog stabla izrastao je novi život, pa su ljudi u tome videli dobar znak za obnovu.
Šam-dud zato danas nema izgled pravilnog, jednodelnog stabla. Njegov današnji oblik nastao je posle loma i ponovnog rasta. Grane koje su nekada polegle uz zemlju pustile su korenje, a iz njih su nastavile da se razvijaju nove krošnje.
Šam-dud je kao spomenik prirode zaštićen još 1957. godine. Kasnije je njegova zaštita obnovljena, a stablo je svrstano u prvu kategoriju zaštite. Stručnjaci su više puta pratili njegovo stanje i utvrdili da je, uprkos starosti i oštećenjima, vitalno.
Podaci o starosti razlikuju se u zavisnosti od izvora i načina procene. U javnosti se najčešće navodi oko 750 godina, što odgovara predanju o sadnji u 13. veku. U pojedinim izvorima Šam-dud se navodi i kao najstariji crni dud u Evropi. Međutim, najzanimljivije u priči o Šam-dudu jeste to što on nije samo uspomena na prošlost. On je i danas živ i neprestano se podmlađuje.
Uz Šam-dud su se sačuvala i narodna verovanja o lekovitosti njegovog lišća i plodova. U jednom zapisu iz Pećke patrijaršije navodi se da su ljudi dolazili po list duda i koristili ga za čaj. Međutim, takva verovanja pripadaju narodnoj tradiciji i ne treba ih predstavljati kao crkveno učenje ili medicinski potvrđenu činjenicu.
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Šam-dud je vekovima rastao u porti Pećke patrijaršije. Prema predanju, njegovu sadnicu doneo je arhiepiskop Sava II iz oblasti Šam. Za njegovu krošnju vezuje se sabor patrijarha Arsenija III Čarnojevića iz 1690. godine. Grom je 1957. godine raspolutio stablo, ali ga nije uništio. Iz poleglih grana izrasle su nove krošnje, a uz glavno deblo razvila su se još tri izdanka.
Njegovo staro deblo je raspolućeno, ali iz njega rastu novi izdanci. Njegove grane su menjale oblik, ali krošnja se obnavljala. I dok se svake godine na njemu pojavi novi rod, uz njega se i dalje prenosi staro kazivanje o opstanku. Možda je upravo zato priča o Šam-dudu sačuvana toliko dugo: stablo je mnogo puta pokazalo ono što narod u njemu vidi. Iz starog je izraslo novo, a ono što je bilo teško oštećeno nije prestalo da rađa.
Zabranjeno je kopiranje, reprodukovanje, preuzimanje, prenošenje, objavljivanje i distribuiranje bilo kog dela ili celog teksta, fotografija ili videa bez prethodnog izričitog pismenog odobrenja redakcije portala religija.rs.
BONUS VIDEO
Tokom svečanog bdenija dve iskušenice primile monaški postrig i započele novi životni put, posvećen Hristu i Crkvi. Meštani Rezale gotovo dve decenije sami su gradili i čuvali mesto okupljanja, a pred dolazak mehanizacije iz njega su izneli sve osim onoga što je za njih imalo posebno značenje. Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana. Petnaestog juna 1999. godine krenuo je prema Prizrenu, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 8. avgusta 2000. godine.
Grom je rascepao deblo, ali dud nije prestao da raste
Stablo koje je pod zaštitom od 1957. godine
Iz starog duda izrasla je priča o obnovi
GRAČANICA DOBILA DVE NOVE MONAHINJE: Vladika Teodosije iskušenicama Maji i Verici dao monaška imena Paraskeva i Angelina
PRED RUŠENJE NA STOLU OSTALI UPALJENA SLAVSKA SVEĆA, IKONA I VINO, POSLEDNJI TRAG PRAVOSLAVLJA: Sala Svete Trojice na Gazivodama sravnjena sa zemljom
POSLE RUŠENJA NA GAZIVODAMA, MANASTIR VISOKI DEČANI UPOZORAVA: Ono što je odneto iz malog srpskog sela u jednom danu nije samo broj
IZAŠAO IZ MANASTIRA DA POMOGNE DRUGIMA I NIKADA SE NIJE VRATIO: Monah Hariton pronađen posle godinu dana bez glave, a njegova sudbina i danas potresa
Od Studenice do Žiče, a potom do Hrama Svetog Save, Prepodobna Anastasija Srpska okupila je narod koji sada pred njenim kivotom zastaje u molitvi.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Praznik je počeo liturgijom u manastiru i besedom sveštenika Jovana Cvetkovića o veri i istrajnosti svetih Joakima i Ane, a potom je ulicama grada prošla svečana litija.
Posle više od godinu dana pripreme, molitve i proučavanja vere, članovi porodice krstili su se tokom liturgije.
Strah nas ne približava Bogu i ne može zaštititi našu decu od svih tuga, naglašava čtec Sergije.
Ko zaboravi sopstveni put, lako može zaboraviti i šta ga je oblikovalo.
Useljenje u novi životni prostor u kojem su ostale ikone prethodnih vlasnika može da otvori brojna pitanja, posebno ako se zna da su u njemu ranije živeli ljudi lošeg morala.
Njemu je Isus Hristos poverio brigu o Presvetoj Bogorodici.
Ko zaboravi sopstveni put, lako može zaboraviti i šta ga je oblikovalo.
Niko u manastiru nije znao njen pravi identitet.
Dok jedni prvi put dolaze na Gazimestan, drugi mu se vraćaju godinama, a prizor stotina Srba koji u tišini i molitvi odaju počast knezu Lazaru i kosovskim junacima svedoči da sećanje na stradale ne bledi.
Useljenje u novi životni prostor u kojem su ostale ikone prethodnih vlasnika može da otvori brojna pitanja, posebno ako se zna da su u njemu ranije živeli ljudi lošeg morala.
U besedi za četvrtak 19. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači Hristovo svedočanstvo o zajedničkom bogatstvu Oca i Sina i podseća da Božji darovi prevazilaze sve što ljudski um može da zamisli.
Pouka velikog svetitelja usmerava pažnju na slobodu izbora, ličnu odgovornost i mogućnost povratka Gospodu čak i posle pada.