GRAČANICA DOBILA DVE NOVE MONAHINJE: Vladika Teodosije iskušenicama Maji i Verici dao monaška imena Paraskeva i Angelina
Tokom svečanog bdenija dve iskušenice primile monaški postrig i započele novi životni put, posvećen Hristu i Crkvi.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
U porti Pećke patrijaršije raste stablo uz koje je sačuvano jedno neobično narodno predanje: dok god Šam-dud rađa, biće i Srba na Kosovu i Metohiji. Ovo nije crkveno učenje, već jedno od narodnih kazivanja koja su se sačuvala uz drevni dud. Njegova priča, međutim, ne završava se na tome. Za Šam-dud vezuje se i drugo narodno predanje: tri snažna izdanka koja su izrasla iz starog stabla, koje je grom rascepao na dva dela, narod je doživeo kao dobar znak da će srpski narod ponovo iznići na Kosovu i Metohiji.
Tako su plod i novi izdanci dobili posebno mesto u narodnom pamćenju. Jedno govori o tome da život traje, drugo o tome da iz starog može izrasti novo. A samo stablo i danas živi i rađa.
Prema predanju, Šam-dud je u drugoj polovini 13. veka zasadio arhiepiskop Sava II, sin Stefana Prvovenčanog i sinovac Svetog Save. Veruje se da je sadnicu doneo po povratku iz Jerusalima, prolazeći kroz oblast Šam u današnjoj Siriji. Od naziva te oblasti poteklo je i ime stabla.
U izvorima se navode različite godine sadnje, između 1263. i 1272. godine. U pojedinim tekstovima pominju se jesen 1269. ili proleće 1270. godine. Zato se za Šam-dud najčešće kaže da je star više od sedam vekova, odnosno oko 750 godina.
Šam-dud pripada vrsti crnog duda, Morus nigra, i raste u porti Pećke patrijaršije, uz Pećku Bistricu. Kao prirodna retkost zaštićen je 1957. godine, a od 1993. godine nalazi se u prvom stepenu zaštite kao prirodno dobro od izuzetnog nacionalnog značaja.
Pod njegovom krošnjom sačuvano je još jedno predanje. Za Šam-dud se vezuje i priča o patrijarhu Arseniju III Čarnojeviću. Prema predanju, Arsenije III je 1690. godine pod njegovom krošnjom okupio viđenije ljude sa Kosova i Metohije. Taj sabor povezuje se sa odlukom o velikoj seobi Srba prema severu.
Zato se oko jednog stabla u narodnom pamćenju susreću dva velika događaja i dva vremena. Prema predanju, Sava II zasadio je dud u 13. veku, a više od četiri veka kasnije njegova krošnja bila je mesto okupljanja koje se vezuje za Arsenija III Čarnojevića i Veliku seobu.
Ali upravo plodovi i izdanci Šam-duda nose najzanimljiviji deo priče. U jednom od zabeleženih narodnih kazivanja stoji da dok god Šam-dud ima ploda, biće i Srba na Kosovu i Metohiji.
Postoji i drugo kazivanje, povezano sa tri snažna izdanka koja su izrasla iz starog duda. U zapisima o Pećkoj patrijaršiji navodi se da se njihov rast tumačio kao dobar znak za srpski narod, odnosno kao nagoveštaj da će srpski narod ponovo iznići na Kosovu i Metohiji i da će se ovaj prostor podmladiti srpstvom.
Ta dva predanja prirodno se nadovezuju jedno na drugo. Jedno govori o plodu koji se svake godine ponovo pojavljuje. Drugo o izdancima koji rastu iz starog stabla. Šam-dud tako u narodnom kazivanju postaje slika trajanja: ono što rađa nije završilo svoj život, a ono što iz njega izraste donosi novu nadu.
Na to i danas podseća monahinja Irina, dočekujući poklonike koji dolaze iz svih krajeva da se poklone svetinjama Pećke patrijaršije. U jednoj od pokloničkih grupa, u organizaciji „Metohijskog božura“, ovu svetinju posetila je i ekipa portala religija.rs.
- Po narodnom predanju, dok je ovog duda i dok rađa, biće i Srba na Kosovu i Metohiji - rekla je monahinja Irina.
Šam-dud je tokom svog dugog života pretrpeo i ozbiljna oštećenja. Tokom velike oluje 1957. godine grom je udario u stablo i deblo se raspuklo na dva dela. Grane su polegle po zemlji, a zatim iz njih izrasle nove krošnje. Uz glavno, rascepljeno deblo razvila su se još tri izdanka sa razvijenim krošnjama.
Upravo su ti izdanci kasnije dobili posebno mesto u narodnom tumačenju. Iz starog, teško oštećenog stabla izrastao je novi život, pa su ljudi u tome videli dobar znak za obnovu.
Šam-dud zato danas nema izgled pravilnog, jednodelnog stabla. Njegov današnji oblik nastao je posle loma i ponovnog rasta. Grane koje su nekada polegle uz zemlju pustile su korenje, a iz njih su nastavile da se razvijaju nove krošnje.
Šam-dud je kao spomenik prirode zaštićen još 1957. godine. Kasnije je njegova zaštita obnovljena, a stablo je svrstano u prvu kategoriju zaštite. Stručnjaci su više puta pratili njegovo stanje i utvrdili da je, uprkos starosti i oštećenjima, vitalno.
Podaci o starosti razlikuju se u zavisnosti od izvora i načina procene. U javnosti se najčešće navodi oko 750 godina, što odgovara predanju o sadnji u 13. veku. U pojedinim izvorima Šam-dud se navodi i kao najstariji crni dud u Evropi. Međutim, najzanimljivije u priči o Šam-dudu jeste to što on nije samo uspomena na prošlost. On je i danas živ i neprestano se podmlađuje.
Uz Šam-dud su se sačuvala i narodna verovanja o lekovitosti njegovog lišća i plodova. U jednom zapisu iz Pećke patrijaršije navodi se da su ljudi dolazili po list duda i koristili ga za čaj. Međutim, takva verovanja pripadaju narodnoj tradiciji i ne treba ih predstavljati kao crkveno učenje ili medicinski potvrđenu činjenicu.
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Šam-dud je vekovima rastao u porti Pećke patrijaršije. Prema predanju, njegovu sadnicu doneo je arhiepiskop Sava II iz oblasti Šam. Za njegovu krošnju vezuje se sabor patrijarha Arsenija III Čarnojevića iz 1690. godine. Grom je 1957. godine raspolutio stablo, ali ga nije uništio. Iz poleglih grana izrasle su nove krošnje, a uz glavno deblo razvila su se još tri izdanka.
Njegovo staro deblo je raspolućeno, ali iz njega rastu novi izdanci. Njegove grane su menjale oblik, ali krošnja se obnavljala. I dok se svake godine na njemu pojavi novi rod, uz njega se i dalje prenosi staro kazivanje o opstanku. Možda je upravo zato priča o Šam-dudu sačuvana toliko dugo: stablo je mnogo puta pokazalo ono što narod u njemu vidi. Iz starog je izraslo novo, a ono što je bilo teško oštećeno nije prestalo da rađa.
BONUS VIDEO
Tokom svečanog bdenija dve iskušenice primile monaški postrig i započele novi životni put, posvećen Hristu i Crkvi. Meštani Rezale gotovo dve decenije sami su gradili i čuvali mesto okupljanja, a pred dolazak mehanizacije iz njega su izneli sve osim onoga što je za njih imalo posebno značenje. Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana. Petnaestog juna 1999. godine krenuo je prema Prizrenu, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 8. avgusta 2000. godine.
Grom je rascepao deblo, ali dud nije prestao da raste
Stablo koje je pod zaštitom od 1957. godine
Iz starog duda izrasla je priča o obnovi
GRAČANICA DOBILA DVE NOVE MONAHINJE: Vladika Teodosije iskušenicama Maji i Verici dao monaška imena Paraskeva i Angelina
PRED RUŠENJE NA STOLU OSTALI UPALJENA SLAVSKA SVEĆA, IKONA I VINO, POSLEDNJI TRAG PRAVOSLAVLJA: Sala Svete Trojice na Gazivodama sravnjena sa zemljom
POSLE RUŠENJA NA GAZIVODAMA, MANASTIR VISOKI DEČANI UPOZORAVA: Ono što je odneto iz malog srpskog sela u jednom danu nije samo broj
IZAŠAO IZ MANASTIRA DA POMOGNE DRUGIMA I NIKADA SE NIJE VRATIO: Monah Hariton pronađen posle godinu dana bez glave, a njegova sudbina i danas potresa
Praznik je počeo liturgijom u manastiru i besedom sveštenika Jovana Cvetkovića o veri i istrajnosti svetih Joakima i Ane, a potom je ulicama grada prošla svečana litija.
Jedni su podizali i obnavljali svetinje, drugi se odricali visokih položaja i birali samoću, a jedan je zbog vere završio na vešalima, ostavljajući iza sebe priče koje i danas pamti Crkva.
Iz dva verska objekta prijavljene krađe novca, dok se za počiniocem krađe u Uroševcu još traga.
Istorijski hram iz 14. veka ponovo je pretrpeo oštećenja, dok odluka tužioca da osumnjičenog nakon saslušanja pusti na slobodu otvara pitanje zaštite srpske verske i kulturne baštine na Kosovu i Metohiji
U pojedinim danima crkveni tipik dopušta umerenu upotrebu vina, ali se ti propisi ne mogu poistovetiti sa savremenim shvatanjem alkohola.
U besedi za četvrtak 17. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zbog čega zemaljska dobra ne mogu da daju trajnu sitost i zašto je prava glad ona koja vodi ka Bogu.
Oštra pouka ave Justina Popovića ne ostavlja prostor za opravdanja, već svakoga suočava sa pitanjem kako svojim postupcima služi Bogu.
Pre 210 godina rođena je Marija Trandafil, žena čije su zadužbine deci bez roditelja, učenicima i hramovima ostavile trag koji se i danas vidi u Novom Sadu.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Isusovu molitvu ne zovu slučajno "molitva nad molitvama".
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Četvorodnevno putovanje obuhvatiće Pariz, Sen Deni, Lurd i Mec, gde će pontifik učestvovati na međureligijskom susretu, obratiti se državnicima i služiti misu u Katedrali Svetog Stefana.
Jednostavan čin pred palionicom povezan je sa molitvom za bolesne, one kojima je pomoć najpotrebnija i upokojene.