ZAŠTO NIKAD NE TREBA PLAKATI PRED DRUGARICOM? Otac Andrej objasnio šta rade bezbožnici, a šta vernici kad ih stignu muke!
U pravoslavlju, čovek ne skriva svoju muku od Boga već je iznosi je pred njega.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
U svakodnevnom životu čovek se često suočava sa situacijama koje mu oduzimaju spokoj. Tuđe reči, nesporazumi, porodične rasprave, neizvesnost i briga zbog onoga što donosi sutrašnji dan mogu da unesu nemir i onda kada za njega nema stvarnog razloga.
Dovoljno je da nas neko povredi, da ne dobijemo odgovor koji očekujemo ili da se stvari ne odvijaju onako kako smo zamislili, pa da čitav dan provedemo opterećeni mislima koje nam ne daju mira.
Upravo zato se u pravoslavnom učenju veliki značaj pridaje unutrašnjem miru, ali ne kao odsustvu problema, već kao stanju duše koje ne zavisi od spoljašnjih okolnosti. Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva. Za to je potrebno mnogo strpljenja, uzdržavanja od brzih reakcija i spremnosti da se ne odgovara na svaku uvredu.
Posebno je važno da čovek nauči da ne traži mir isključivo u drugima i da ne očekuje da se svi oko njega promene kako bi se on osećao dobro. Često upravo nezadovoljstvo sobom, stalno preispitivanje tuđih postupaka i vraćanje na ono što nas je povredilo, postaju teret koji sami nosimo. Pravoslavlje zato podseća na značaj smirenja, praštanja i molitve, kroz koje čovek uči da se suoči sa sopstvenim slabostima i da ne dozvoli da ga svakodnevni nemiri savladaju.
O tome je govorio i starac Tadej, čije se pouke o miru duše i danas često prenose, a jedna od njih posebno podseća na ono što čovek ne bi trebalo da izgubi ni onda kada mu se čini da se sve oko njega ruši:
"Svoj mir ne daj ni za šta na ovome svetu. Ne gubi ga zbog tuđih reči, prolaznih briga i trenutnih nemira. Mir je najtiši dokaz da je Bog blizu. Po svaku cenu sačuvaj svoj unutrašnji mir. Pomiri se sam sa sobom, pa će se sa tobom pomiriti i nebo i zemlja..."
Bonus video
U pravoslavlju, čovek ne skriva svoju muku od Boga već je iznosi je pred njega.
Sveto pismo nas iznova podseća da je Gospod onaj koji upravlja istorijom, narodima i životom svakog čoveka.
Crkva vekovima uči da odgovor na svakodnevni nemir ne počinje u boljoj organizaciji vremena, već u odnosu čoveka sa Bogom.
Pravoslavna vera poziva čoveka da se ne predaje očajanju i strahu zbog porodične prošlosti, već da svoj život usmerava prema Bogu.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Obeležavanje Zadušnica trebalo bi da počne odlaskom u crkvu, gde se služi Sveta liturgija i pominju imena preminulih.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Vest o njegovom upokojenju objavila je Parohija Svete Trojice u Roterdamu.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
Sa nežnom korom, žutom glazurom i bogatim filom od čokolade i oraha, ovaj provereni recept donosi ukus kolača koji je nekada krasio svečane trpeze.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Niko od ljudi nije savršen i niko ne može drugome pružiti sve ono za čim njegovo srce čezne.
Duhovi zla u ljudski um unose misli koje podstiču strah, očajanje, mržnju, zavist, gordost i beznađe.
Prošlost čoveku nije data da je iznova živi.
Posebno težak može biti osećaj da je čovek izgubio i ono poslednje na šta se oslanjao.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
Crkva nas podseća da pomoć ne mora uvek da bude vidljiva i opipljiva.
Sveštenik podseća da Bog nije ograničen stranama sveta i da mu se čovek može moliti bilo gde.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Obeležavanje Zadušnica trebalo bi da počne odlaskom u crkvu, gde se služi Sveta liturgija i pominju imena preminulih.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Vest o njegovom upokojenju objavila je Parohija Svete Trojice u Roterdamu.
Svako žrtvoprinošenje je pagansko i nema uporišta u Svetoj nam Crkvi, istakao je otac Milan.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.