Petnaestog juna 1999. godine krenuo je prema Prizrenu, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 8. avgusta 2000. godine.
Dvadeset sedam godina prošlo je od dana kada je otac Hariton Lukić izašao iz manastira Svetih Arhangela kod Prizrena i krenuo prema gradu. Bio je 15. jun 1999. godine. Tog dana monah je nestao, a njegova porodica, bratstvo manastira i Crkva ostali su bez odgovora o tome šta mu se dogodilo.
Više od godinu dana kasnije pronađeni su njegovi posmrtni ostaci u selu Tusus kod Prizrena. Telo je bilo obezglavljeno, a njegova glava nikada nije pronađena. Ni posle više od dve i po decenije nisu rasvetljene sve okolnosti njegovog nestanka i stradanja.
Slučaj oca Haritona ponovo je dospeo u javnost nakon što je predsednik Srbije Aleksandar Vučić, govoreći 16. septembra 2026. godine o prvostepenoj presudi četvorici bivših lidera OVK pred Specijalizovanim većima u Hagu, među slučajevima za koje je rekao da nisu obuhvaćeni presudom pomenuo i ubistvo monaha Haritona.
Haški postupak protiv Hašima Tačija, Jakupa Krasnićija, Redžepa Seljimija i Kadrija Veseljija nije obuhvatio ubistvo oca Haritona. Njegov slučaj tako je ostao izvan tog sudskog postupka, bez pravosnažno utvrđene odgovornosti za njegovu smrt.
Iza imena koje se danas pominje u političkim i sudskim vestima nalazi se život jednog monaha.
Radoslav Lukić iz Seoca izabrao je monaški put
Otac Hariton rođen je kao Radoslav Lukić 1960. godine u selu Seoce kod Kuršumlije. Njegov životni put počeo je da se menja sredinom devedesetih, kada je odlučio da napusti svetovni život i krene monaškim putem.
Godine 1995. došao je u manastir Crna Reka, gde je započeo monaški život. Kasnije je prešao u Manastir Svetih Arhangela kod Prizrena, svetinju kojoj se vraćala monaška zajednica nakon obnove. U tom manastiru je 1998. godine zamonašen i dobio ime Hariton.
Za njega monaštvo nije značilo udaljavanje od ljudi. Naprotiv, bio je spreman da pomogne onima kojima je pomoć bila potrebna. Tokom NATO bombardovanja pomagao je ljudima kojima su bili potrebni hrana i druge potrepštine, a prema svedočenjima koja su kasnije objavljena, pomagao je i jednoj albanskoj porodici u okolini Prizrena. Manastir za njega nije bio mesto odvajanja od sveta, već prostor iz kojeg je mogao da služi Bogu i ljudima.
Wikipedia/Sonaz
Manastir Svetih Arhangela kod Prizrena
Poslednji put je viđen na putu ka Prizrenu
A onda je došao jun 1999. godine. Rat je bio završen, ali za Srbe na Kosovu i Metohiji opasnost nije nestala. Otac Hariton je 15. juna 1999. godine, nešto pre 11 časova, dobio poslušanje da ode u grad po hranu za manastir. Rekao je: „Neka je blagosloveno“, seo u automobil i krenuo prema Prizrenu.
U samom gradu zaustavila su ga naoružana lica, a potom su ga odvela u nepoznatom pravcu. Prema svedočenju koje je objavila Eparhija raško-prizrenska, događaj je video i jedan nemački novinar, koji je istog dana obavestio eparhiju.
U dokumentima i svedočenjima koja su kasnije objavljivana navodi se da su otmicu izvršila naoružana lica u uniformama i sa oznakama OVK. Eparhija je navela i da je otac Hariton odveden u svom automobilu, koji je potom ostao na mestu.
Od tog trenutka više niko nije znao gde se nalazi. Za bratstvo Svetih Arhangela počela je potraga. Za njegovu porodicu počelo je dugo čekanje.
Više od godinu dana kasnije pronađeni su njegovi posmrtni ostaci
Od 15. juna 1999. godine o ocu Haritonu nije bilo pouzdanih vesti. Tek 8. avgusta 2000. godine u selu Tusus kod Prizrena pronađeni su njegovi posmrtni ostaci. Telo je bilo obezglavljeno, dok glava nikada nije pronađena. Identitet je kasnije potvrđen na osnovu odeće i ličnih predmeta, kao i drugim postupcima identifikacije.
Prema objavljenim nalazima, na ostacima su utvrđene teške povrede. Bilo je polomljeno nekoliko rebara i leva ruka, dok su nedostajali glava i pojedini kičmeni pršljenovi. Na odeći su pronađeni tragovi koji su ukazivali na povrede nanete oštrim predmetom.
Posmrtni ostaci preneti su najpre u manastir Gračanicu, gde je 11. novembra 2000. godine služen pomen, a zatim u manastir Crna Reka. Tamo je otac Hariton sahranjen 13. novembra 2000. godine, u manastiru u kojem je nekoliko godina ranije započeo svoj monaški put.
Tako se vratio u manastir u kojem je počeo svoj monaški put. Samo što se ovog puta nije vratio kao mladi monah. Vratio se kao čovek koji je postradao.
Zašto Crkva pamti oca Haritona kao mučenika
U pravoslavlju sećanje na mučenika nije veličanje nasilne smrti. Crkva ne slavi zločin niti stradanje posmatra kao nešto čemu treba težiti. Mučenik je onaj koji je ostao veran Hristu i onda kada je zbog svoje vere morao da podnese stradanje. Zato se u crkvenom sećanju ime oca Haritona vezuje za mučeništvo. Eparhija raško-prizrenska ga u svojim tekstovima naziva novim mučenikom, čuvajući uspomenu na njegov život i stradanje.
Njegova priča pritom nije priča samo o smrti. To je priča o čoveku koji je ostavio svetovni život, došao u manastir i prihvatio monaško poslušanje. To je priča o monahu koji je ostao u svojoj svetinji i onda kada je bilo teško, koji je pomagao ljudima i koji je na kraju nestao na putu prema Prizrenu. Zato njegovo ime i danas živi u crkvenom sećanju.
Foto: Svetigora.com
Ikona oca Haritona
I posle 27 godina ostaje pitanje bez odgovora
Otac Hariton nestao je 15. juna 1999. godine. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su više od godinu dana kasnije. Njegova glava nikada nije pronađena. Za njegovo ubistvo nije izrečena pravosnažna presuda kojom bi bila utvrđena odgovornost počinioca. Upravo zbog toga njegovo ime i danas nosi bolno pitanje: da li će okolnosti njegovog stradanja ikada biti u potpunosti rasvetljene i odgovornost utvrđena pred sudom?
Za Crkvu, međutim, sećanje ne prestaje onda kada prestanu novinski naslovi. Otac Hariton počiva u Crnoj Reci, manastiru u kojem je započeo svoj monaški put. Njegovo ime ostalo je povezano sa Svetim Arhangelima kod Prizrena, gde je služio i odakle je poslednji put krenuo prema gradu.
Njegovo telo pronađeno je posle više od godinu dana potrage. Deo njegovih posmrtnih ostataka, glava, nikada nije pronađen. Ali ono što je ostalo jeste njegovo ime.
A u pravoslavnoj veri ime čoveka koji je postradao ne čuva se samo u istoriji. Čuva se u molitvi.
Zato se priča o ocu Haritonu ne završava tamo gde se završio njegov zemaljski život. Ona se nastavlja svaki put kada se njegovo ime izgovori pred Bogom, kada se pomene njegov život i kada se podsetimo da iza svake brojke o nestalima i ubijenima stoji jedno ljudsko biće, jedan život, jedna porodica i jedno ime koje ne sme biti zaboravljeno.
Radoslav Lukić došao je u Crnu Reku kao čovek koji je tražio monaški put. Iz nje je otišao kao otac Hariton. U Crnu Reku se na kraju vratio bez života, ali ne i bez imena.
Nakon teškog incidenta koji je ostavio porodicu u strahu i neizvesnosti, deci je uručena finansijska pomoć, a domaćinima ikona Gospoda Isusa Hrista kao znak utehe i podrške.
Istorijski hram iz 14. veka ponovo je pretrpeo oštećenja, dok odluka tužioca da osumnjičenog nakon saslušanja pusti na slobodu otvara pitanje zaštite srpske verske i kulturne baštine na Kosovu i Metohiji
Viktorija Sinis je nekada verovala da joj takav način života donosi slobodu i finansijsku sigurnost, a onda je donela odluku koja joj je promenila život.
Susret u Patrijaršijskom dvor održan je uoči predstojeće posete patrijarha srpskog Mitropoliji australijsko-novozelandskoj, gde će se susresti sa vernim narodom i srpskom zajednicom.
Eparhija raško-prizrenska zahteva hitnu i nezavisnu istragu slučaja Nenada Raškovića, ali upozorava da njegov slučaj nije usamljen i da među Srbima na severu Kosova i Metohije raste osećaj straha, nepoverenja i nezaštićenosti.
U razgovoru sa Džoni Ernst i predstavnicima Ambasade SAD u Prištini otvorena su najosetljivija pitanja položaja Crkve i vernog naroda, od zaštite Visokih Dečana i uloge KFOR-a do pritisaka, hapšenja i sve dubljeg nepoverenja.
Crkva upozorila da incident nije slučajan i zatražila hitnu reakciju nadležnih, ali vernike pozvala da ostanu mirni, dostojanstveni i nepokolebljivi u veri: "Nećemo na mržnju odgovarati mržnjom".
Pitanje kako čovek može da prepozna dejstvo Svetog Duha u sebi upravo je povezano sa njegovim unutrašnjim stanjem, odnosom prema Bogu, sopstvenoj savesti i ljudima oko sebe.
Protojerej Andrej Jefanov objašnjava zašto monaški postrig nije obična životna odluka i upozorava šta bi značilo napustiti put koji je čovek dobrovoljno izabrao.
Vernik kroz pričešće prima telo i krv Hristovu, ali takvom susretu treba da prethode molitva, pokajanje, praštanje i nastojanje da se srce očisti od greha.
Protojerej Andrej Jefanov objašnjava zašto monaški postrig nije obična životna odluka i upozorava šta bi značilo napustiti put koji je čovek dobrovoljno izabrao.