DA LI SVEŠTENIK ČINI GREH AKO ZAPEVA ILI ZAIGRA KOLO: Pravoslavna crkva ima vrlo jasan odgovor na ovo pitanje (VIDEO)
Snimci sveštenika i vladika na društvenim događajima često izazivaju burne polemike na društvenim mrežama.
Jedni žive u braku i brinu o porodici, dok drugi daju zavete bezbračnosti, poslušanja i nestjažanja, a razlikuju se i po svakodnevnim obavezama i načinu života.
Kada čovek počne bolje da upoznaje pravoslavlje, pre ili kasnije shvati da nisu svi koji nose mantiju sveštenici. Tada se često nameće pitanje: koja je razlika između monaha i sveštenika?
Sveštenstvo se tradicionalno deli na belo i crno. Belo sveštenstvo čine đakoni i sveštenici koji su u braku i žive u svetu. Crno sveštenstvo čine monasi koji su primili monaški postrig. Monah može biti rukopoložen za đakona ili sveštenika. Tada dobija čin jerođakona, odnosno jeromonaha. Ipak, postoje i monasi koji nemaju sveštenički čin.
Osnovna razlika je u načinu života i zavetima koje monah daje. Monaštvo je poseban put koji podrazumeva odricanje od sveta i posvećenost duhovnom životu. Prilikom monaškog postriga monah daje tri glavna zaveta: devstvenosti, odnosno bezbračnosti, poslušanja i nestjažanja, što znači odricanje od lične svojine.
Zbog toga monah ne zasniva porodicu, a imovina kojom se služi pripada manastiru. Ni kada postane jeromonah, odnosno primi sveštenički čin, ti zaveti ne prestaju da važe. Jeromonah i dalje živi prema manastirskom ustavu, podređen je igumanu i nema ličnu imovinu.
Sveštenik iz belog sveštenstva može da stupi u brak pre rukopoloženja, ima decu i vodi porodični život. Njegova služba je najčešće vezana za parohiju: brine o vernicima, vrši Svete tajne i učestvuje u prosvetnom radu Crkve. Za razliku od monaha, on živi sa porodicom, bilo u kući pri hramu, bilo u stanu u gradu ili na selu, i ima odgovornost prema svojim ukućanima.
Razlike postoje i u bogoslužbenom životu. Monasi, naročito oni koji žive u manastiru, pridržavaju se posebnog manastirskog ustava, koji često podrazumeva duža bogosluženja, dodatna kelijna molitvena pravila, stroži post i utvrđen poredak molitava i čitanja. Tako, na primer, jutarnje molitveno pravilo u manastiru može trajati znatno duže nego kod parohijskog sveštenika, koji pored bogosluženja ima i brojne obaveze prema vernicima, kao i druge sveštene radnje i susrete.
Razlika postoji i u načinu upravljanja. Na čelu manastira nalazi se iguman, odnosno igumanija u ženskom manastiru. Njima su poslušni svi koji žive u manastiru, pa i jeromonasi. Na parohiji životom zajednice rukovodi parohijski sveštenik, odnosno nastojatelj. On se stara o bogosluženju, vernicima i poslovima vezanim za život parohije, ali je u svemu tome podređen episkopu.
Belo i crno sveštenstvo razlikuju se i po odeći. Monah nosi mantiju, dugu i široku odeću bez rukava, kao i klobuk i brojanicu. Parohijski sveštenik najčešće nosi podrasnik, a preko njega može obući mantiju. Na glavi nosi kamilavku, visoku cilindričnu kapu ljubičaste boje, ili skufiju, meku kapu koja je najčešće crne boje.
BONUS VIDEO
Snimci sveštenika i vladika na društvenim događajima često izazivaju burne polemike na društvenim mrežama.
Veliki duhovnik sa Svete Gore objašnjava zašto svakodnevne brige i rasuta pažnja zahtevaju dodatni trud onih koji žele da sačuvaju mir srca i sabranost uma.
Da li treba tražiti blagoslov pri svakom susretu, kako se obratiti kada ne znate ime sveštenika i šta učiniti kada sretnete episkopa, odgovori su jednostavniji nego što se često misli.
Odgovor jereja Viktora Nikišova donosi zanimljivo objašnjenje o odnosu prema svetinji, ličnoj nameri i utisku koji ostavljamo na druge.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Kada se kolač podeli, gost deo iz leve ruke spušta na sto, pored sveće i žita, dok četvrtinu koju drži u desnoj ruci podiže i predaje domaćici.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Episkop niški podsetio je na apostolske korene ovog zvanja, njegove zadatke uz oltar i odgovornost prema episkopu i vernom narodu.
Jereju Grčke pravoslavne crkve pozlilo je tokom Svetog pričešća, a jedna od prisutnih vernica pružala mu je KPR do dolaska hitne.
Protojerej Viktor Nikišov objašnjava kako je nastao ovaj običaj, kakve veze ima sa Isusom Hristom i kakvo duhovno značenje ima u pravoslavnoj tradiciji.
Izmenama svešteničke zakletve zabranjeno je javno istupanje u ime Crkve bez blagoslova vladike, uz nova ograničenja za izjave u medijima i na društvenim mrežama.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
U pravoslavnom učenju reč ima posebnu težinu, a od čoveka se očekuje da je koristi za dobro, a ne za povređivanje drugih.