Odgovor jereja Viktora Nikišova donosi zanimljivo objašnjenje o odnosu prema svetinji, ličnoj nameri i utisku koji ostavljamo na druge.
Krst sa likom raspetog Hrista zauzima posebno mesto u pravoslavnoj veri, pa pitanje kako ga nositi nije samo stvar ličnog izbora. To naročito dolazi do izražaja kada se nađe na mestu koje se uobičajeno povezuje sa nakitom.
Može li, onda, krst sa likom raspetog Hrista da se nosi u uhu kao minđuša ako ga osoba ne doživljava kao ukras, već ga nosi iz iskrene vere i strahopoštovanja? To je zanimalo vernika Vladislava, koji se obratio jereju Viktoru Nikišovu sa pitanjem da li je takav postupak u skladu sa pravoslavnim predanjem.
Vladislav je želeo da zna i da li bi mogao da izazove sablazan kod drugih vernika, iako mu namera nije da na bilo koji način pokaže nepoštovanje prema svetinji.
Krst sa likom raspetog Hrista je svetinja
- Sa stanovišta pravoslavnog predanja, nositi krst sa likom raspetog Hrista u uhu, kao minđušu, nije dopušteno - naveo je jerej Viktor Nikišov, prenosi portal foma.ru.
On objašnjava da ni iskreno strahopoštovanje prema krstu ne menja činjenicu da takav postupak može biti neprimeren. Važno je i kako takav prizor deluje na druge ljude, jer može izazvati sablazan ili nedoumicu.
Krst sa likom raspetog Gospoda nije običan znak niti ukras. On je velika hrišćanska svetinja i podseća na Golgotu, Hristovo stradanje i smrt za grehe celoga sveta. Zato odnos prema njemu treba da bude ispunjen naročitim strahopoštovanjem.
Mogeparhia.by
Sveštenik Viktor Nikišov
Krstić se nosi oko vrata
U pravoslavnom životu posebno mesto ima krstić koji vernik prima prilikom krštenja. On se nosi oko vrata, na grudima, ispod odeće i bliže srcu.
Prema rečima jereja Viktora Nikišova, nošenje krsta u uhu nije deo pravoslavnog predanja. On navodi da je takav običaj došao iz zapadne omladinske subkulture i da nema uporište u pravoslavnom životu.
Dodatni problem vidi u samoj prirodi minđuše, koja je ukras i deo spoljašnjeg izgleda. Kada se krst sa likom raspetog Hrista stavi na mesto uobičajeno namenjeno nakitu, svetinja se spolja može doživeti kao ukras, bez obzira na nameru osobe koja ga nosi.
- Čak i ako je u vašoj unutrašnjosti sve čisto, spolja će to izgledati upravo kao ukras - navodi otac Viktor.
Takav prizor kod drugih ljudi može izazvati zaprepašćenje ili utisak da se prema svetinji ne postupa sa dužnim poštovanjem.
I običan krstić u uhu može izazvati pitanja
Vladislav je pitao i da li bi bilo prihvatljivije nositi običan krstić u uhu, bez lika raspetog Hrista.
Ukoliko neko želi da minđušom izrazi pripadnost hrišćanskoj veri, otac Viktor kaže da bi mogao da izabere neki drugi simbol koji nema isto sveto značenje. Kao primer pominje skroman krstić bez lika raspetog Hrista.
Ipak, ni takav izbor, prema njegovim rečima, ne bi prošao bez pitanja i nedoumica.
- Ali čak i običan krstić u uhu izazvaće pitanja - zaključuje jerej Viktor Nikišov.
Njegov odgovor ukazuje na to da odnos prema svetinji ne zavisi samo od lične namere. Važno je i kako se prema njoj postupa i kakav utisak takav postupak može ostaviti na druge. Zato su, uz veru i strahopoštovanje, važni i crkveni takt, obzir prema bližnjima i čuvanje dostojanstva svetinje.
Strah, sumnja i lična pobožnost sudaraju se u pitanju koje mnogi nose oko vrata, a ne izgovaraju naglas - protojerej Vladimir Dolgih objašnjava gde prestaje vera, a počinje zabluda.
Pravoslavna crkva danas se molitveno seća ovog velikog mučenika, čiji život svedoči o tome da vera ne sme da se napusti ni pred najvećim pretnjama i stradanjima.
Muškarac i žena u blagoslovenom braku saradnici su Božiji u delu stvaranja novog života, pa rađanje dece nije nešto što je odvojeno od duhovnog smisla braka, kaže otac Dejan.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Pravoslavna crkva danas se molitveno seća ovog velikog mučenika, čiji život svedoči o tome da vera ne sme da se napusti ni pred najvećim pretnjama i stradanjima.
Pravoslavna crkva danas se molitveno seća ovog velikog mučenika, čiji život svedoči o tome da vera ne sme da se napusti ni pred najvećim pretnjama i stradanjima.
Njegov život obeležili su godine provedene u samoći, molitvi i postu, ali i neobičan susret sa čovekom kojem je prorekao da će postati vizantijski car.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Većina ga je videla bezbroj puta na ikonama, kupolama i bogoslužbenim predmetima, ali retko ko zna kako je ovaj drevni simbol postao jedno od najvažnijih znamenja pravoslavlja.
Pravoslavna crkva danas se molitveno seća ovog velikog mučenika, čiji život svedoči o tome da vera ne sme da se napusti ni pred najvećim pretnjama i stradanjima.
Pravoslavna crkva danas se molitveno seća ovog velikog mučenika, čiji život svedoči o tome da vera ne sme da se napusti ni pred najvećim pretnjama i stradanjima.
Pravoslavna crkva danas se molitveno seća ovog velikog mučenika, čiji život svedoči o tome da vera ne sme da se napusti ni pred najvećim pretnjama i stradanjima.
Njegov život obeležili su godine provedene u samoći, molitvi i postu, ali i neobičan susret sa čovekom kojem je prorekao da će postati vizantijski car.
U besedi za subotu 22. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća na Hristovo ćutanje pred Pilatom i objašnjava zašto je ponekad mudrije prećutati provokaciju nego dokazivati istinu onome ko ne želi da je čuje.
Veliki ruski svetitelj objašnjava zašto ne možemo sve što nam se događa pripisati unapred određenom putu i kako odluke naših predaka, ali i naši lični izbori, utiču na život.