Strah, sumnja i lična pobožnost sudaraju se u pitanju koje mnogi nose oko vrata, a ne izgovaraju naglas - protojerej Vladimir Dolgih objašnjava gde prestaje vera, a počinje zabluda.
Postoje pitanja koja se u crkvenom životu ne nameću glasno, ali tinjaju dugo i uporno. Jedno od njih tiče se lične pobožnosti i simbola koji se nosi najbliže telu: da li je greh nositi krst na kome nije prikazano Raspeće Hristovo? Za neke vernike to je ozbiljna nedoumica, praćena strahom da bi spoljašnji oblik mogao da znači unutrašnji prestup. Upravo na tu dilemu jasno i smireno odgovara sveštenik Vladimir Dolgih, razgraničavajući crkveno predanje od pogrešnih tumačenja i ličnih strahova.
Foto: Freepik
Da li oblik krsta menja njegovu vrednost?
Otac Vladimir ne ostavlja prostor nejasnoćama:
- Tvrdnja da postoje nekakvi isključivo pravoslavni krstovi je pogrešna i najčešće je praćena potpuno sujevernim, a ponekad čak i jeretičkim obrazloženjima. Istina je da se u većini naših crkvenih prodavnica prodaju naprsni krstići sa izobraženim Raspećem, ali to ni u kom slučaju ne znači da su svi ostali krstovi „nepotpuni“ ili manje vredni. Uostalom, Raspeće se gotovo nikada ne izobražava na kupolnim krstovima, u ornamentima zidnog živopisa hramova, pa čak ni na pojedinim svešteničkim krstovima“, ističe otac Vladimir, a potom podseća:
- Istorija hrišćanstva poznaje mnoštvo oblika krsta - među njima ima i dobro poznatih, ali i vrlo neobičnih. Dovoljno je, na primer, pogledati egipatski krst anh, Konstantinovu monogramu, takozvani "hlebni" ili "gamatski" krst. Takođe, vredi se setiti i krsta Svete Nine, prosvetiteljke Gruzije . krsta u obliku vinove loze, vezanog njenom kosom. Nijedan oblik krsta pravoslavna crkva nije odbacila. Čak i u slučajevima kada je neki od njih imao prvobitno pagansko poreklo, u hrišćanstvu je dobijao novi, preobraženi smisao - zaključuje sveštenik, prenosi portal spzh.eu.
Regionalna informativna služba Ukrajine
Protojerej Vladimir Dolgih
Krst kao znak vere, a ne predmet sumnje
U ovom objašnjenju nema relativizacije vere, ali nema ni straha. Krst, bez obzira na formu, ostaje znak Hristove pobede nad smrću, a ne amajlija čija se "ispravnost" meri estetikom ili detaljima izrade. Pravoslavna tradicija ne poznaje strah od simbola, već poverenje u njihovo osveštano značenje.
Zato pitanje nije kakav je krst, već kako se nosi: da li kao svedočanstvo vere ili kao predmet ispunjen sumnjom. Kada se to razluči, dilema prestaje da bude teret, a krst ponovo postaje ono što oduvek jeste - znak slobode, a ne povod za bojazan.
Predsednik Patrijaršijske komisije Ruske pravoslavne crkve za pitanja porodice, zaštite materinstva i dece ističe da krst nije samo ukras – on je znak pobede Hrista nad smrću, predanja Bogu i put ka duhovnom oslobađanju.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Od izdaje za trideset srebrnjaka do tišine Golgote, kroz događaje ispunjene nepravdom, bolom i verom otkriva se smisao žrtve koja i danas oblikuje duhovni život vernika.
U danima tišine i tuge, kada Crkva ćutanjem obeležava smrt Gospoda Hrista, Sveti Teofan Zatvornik otkriva dublje značenje: Krst nije samo simbol bola, već izvor utehe za sve koji su spoznali svoju grešnost i traže pomilovanje.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima