Srpska pravoslavna crkva i vernici danas se sećaju Svetog Save, prvog srpskog arhiepiskopa, prosvetitelja i utemeljivača duhovnog i državnog identiteta srpskog naroda.
Njegovo ime vezuje se za početke samostalne Crkve, razvoj školstva, zakonodavstva i kulturnog života, ali i za reči koje su, i vekovima kasnije, ostale duboko urezane u narodnom pamćenju.
Sveti Sava nije bio samo crkveni poglavar i diplomata, već i učitelj koji je kroz pouke, zapise i besede nastojao da oblikuje čoveka iznutra. Njegova mudrost nije bila apstraktna, već okrenuta svakodnevnom životu, odnosima među ljudima, razlikovanju dobra i zla, razuma i bezumlja.
Zato se njegove misli i danas često citiraju u trenucima kada se govori o vaspitanju, moralnim vrednostima i ličnoj odgovornosti.
Posebno je snažna poruka Svetog Save o suštini mudrosti, koju vidi u strahopoštovanju prema Bogu i poštovanju zakona dobra.
"Ne mešaj se sa bezumnima. Traži premudrosti, da poživiš. Ispravi svedočanstva u razum. Jer onaj koji kori zle primiće sebi dosadu, a onaj koji obličava nečastivoga, poreći će sebe. Ne obličavaj zle, da te ne omrzne. Obličavaj premudroga, i zavoleće te. Ukaži premudrome na krivicu i biće mudriji, a pravedniku pouku i nastaviće da je prima. Početak premudrosti je bojazan Gospodnja i savet svetih je razum, a razumevati zakon dobra je misao. Jer ovakim dobrim običajem mnogo ćeš poživeti i produžiće ti se godine života".
Crkva pijanstvo nedvosmisleno osuđuje, svrstavajući ga među grehe koji pomračuju um i udaljavaju čoveka od Boga.
Zle misli, ako se neguju, postaju navike, a navike se pretvaraju u način života.
Pravoslavno predanje uči da je nemir jedno od glavnih sredstava kojim se čovek slabi iznutra.
Krst nije samo simbol stradanja, već pre svega znak vaskrsenja i nade, pečat Hristove ljubavi prema rodu ljudskom i svedočanstvo njegove žrtve kojom je smrt pobeđena.