U hrišćanstvu, a naročito u pravoslavnom predanju, krst zauzima središnje mesto kao znak spasenja, pobede i večnog života. On nije samo simbol stradanja, već pre svega znak vaskrsenja i nade, pečat Hristove ljubavi prema rodu ljudskom i svedočanstvo njegove žrtve kojom je smrt pobeđena.
Krst je put kojim je Gospod prošao radi našeg spasenja, ali i put kojim je svaki hrišćanin pozvan da ide, noseći svoj lični krst sa verom, sa smirenjem i pouzdanjem u Boga.
Na krstu je Sin Božiji razapeo greh sveta, a svojom smrću otvorio vrata večnosti. Zato krst u pravoslavnoj svesti nikada nije znak poraza, već znak trijumfa. Na njemu se sjedinjuju stradanje i slava, bol i radost, smrt i život. Krst je presto Carstva nebeskog i oruđe kroz koje se projavila neizreciva Božija ljubav.
Sveti oci su učili da se krstom osvećuje vreme i prostor, da se njime započinje i završava molitva, da se krstom blagosilja i štiti sve ono što pripada hrišćanskom životu.
Nošenje krsta na telu u pravoslavnoj tradiciji ima duboko duhovno značenje. Krst koji vernik nosi na grudima nije ukras, već ispovedanje vere, tihi zavet pripadnosti Hristu i stalni podsetnik na Jevanđelje. On podseća da je hrišćanin pozvan da bude raspet svetu, a svet njemu, da se odrekne zla i živi po zapovestima Božijim.
Krst na vratu je i znak nevidljive borbe koja se vodi u srcu svakog čoveka, borbe između svetlosti i tame, dobra i zla.
Prekrštavanje je jedan od najčešćih i najsnažnijih pokreta u pravoslavnoj pobožnosti. Njime se priziva sila Presvete Trojice, priziva se pomoć Božija i ograđuje se čovek od svakog zla. U tom jednostavnom, ali dubokom pokretu sadržana je vera Crkve, iskustvo vekova i svedočanstvo da krst ima silu da štiti od demona, da osvećuje i da razgoni tamu. Sveti oci svedoče da se krstom gasi strah, smiruje srce i razobličavaju sile zla koje ne mogu da podnesu znamenje Hristove pobede.
O snazi krsta i njegovoj zaštitnoj sili svedoče i reči arhimandrita Serafima:
"Ne smete ići bez krsta na vratu. Krst - to je naša zaštita. Kada se mi prekrstimo, nečastivi duh odskače na vatri, kao da iz krsta nevidljivo izlazi oganj i spaljuje bes".
Crkva pijanstvo nedvosmisleno osuđuje, svrstavajući ga među grehe koji pomračuju um i udaljavaju čoveka od Boga.
Zle misli, ako se neguju, postaju navike, a navike se pretvaraju u način života.
Pravoslavna Crkva na zle pomisli gleda kao na demonske napade i deo neprekidne duhovne borbe koju čovek vodi tokom čitavog života.
Pravoslavno predanje uči da je nemir jedno od glavnih sredstava kojim se čovek slabi iznutra.