WILLIAM WEST / AFP / Profimedia,AA/ABACA / Abaca Press / Profimedia
Od blagoslova patrijarha Pavla do molitve pred svakim mečem - otkrivamo kako pravoslavlje daje snagu, smirenost i unutrašnji kompas jednom od najvećih sportista sveta.
Ovog januara u Melburnu, dok je Novak Đoković posmatrao poslednje mečeve na Australian Openu 2026, njegova borba na terenu čini se da je imala i nevidljivu duhovnu pozadinu - veru koja mu daje snagu, smirenost i duboku zahvalnost. Njegov istorijski podvig ove sezone samo je nastavak duhovnog narativa koji prati njegovu karijeru od početka.
Pad na kolena i molitva kao deo njegove igre
U dramatičnim trenucima pobeda nad Jannikom Sinnerom, Đoković je pao na kolena i pogledao u nebo u znak zahvalnosti, gest koji je mnogima bio simbol vere i poniznosti pred nečim što prevazilazi sport. To nije izolovan čin: on nosi krst sa Hilandara, što je više od amajlije - za njega je to izraz unutrašnje povezanosti sa pravoslavljem.
Novak je u nekoliko navrata govorio da je njegova vera stub koji ga vodi kroz pritiske velike karijere. Njegova vera se ne ogleda samo u simboličnim gestovima pred kamerama, već i u svakodnevnoj molitvi, posebno pre mečeva.
AP Photo/Dita Alangkara
Veru ne nosi samo kao simbol - već je živi svaki dan
Đoković je u brojnim prilikama govorio otvoreno o svojoj pripadnosti Pravoslavnoj crkvi i o tome kako mu je vera stub u teškim i radosnim trenucima.
- Pre nego što sam sportista, ja sam pravoslavni hrišćanin - kazao je Novak Đoković 2011. godine kada je primio Orden Svetog Save od patrijarha Irineja, najviše priznanje Srpske pravoslavne crkve, tokom svečanog uručenja u Patrijaršiji u Beogradu. Tada je rekao da mu je to odlikovanje jedno od najvažnijih u životu i da mu je njegova vera ključna za njegov identitet i zahvalnost, pre sportskih uspeha.
Ove reči, iako izrečene pre nekoliko godina, ostaju ključ za razumevanje njegovog ponašanja i prioriteta. Za Đokovića nije dovoljno da vera bude nešto što nosi u srcu - on je često vidljivo izražava: nosi krst oko vrata, čita molitvenik koji uvek drži pri ruci, a u nekoliko navrata uoči važnih mečeva priznao je da počinje dan molitvom i čitanjem Svetog pisma.
Zanimljivo je i to da su njegovi gestovi vere rezonirali među pristalicama pravoslavlja širom planete. Na praznik Bogojavljenja (19. januar po julijanskom kalendaru), Đoković je tokom Australian Opena napisao na objektivu kamera tradicionalni pozdrav „Bog se javi!“ - poruku koju vernici razumeju kao duhovnu potvrdu svetlosti i nade.
WILLIAM WEST / AFP / Profimedia
Dobročinstvo i služenje drugima
Iako je njegov sportski uspeh najvidljiviji deo javne ličnosti, Đoković je isto tako angažovan i u humanitarnim projektima koji se nadovezuju na njegove hrišćanske vrednosti. Njegova fondacija pruža pomoć najugroženijima u Srbiji, od podrške školama do finansiranja programa za ishranu siromašnih – sve to on često dovodi u vezu sa svojim poimanjem vere kao servisa zajednici, a ne samo ličnog spasenja.
Duhovni susret koji je promenio njegovu putanju
Posebnu dimenziju njegovom odnosu prema pravoslavlju daje sećanje koje je Dijana Đoković, njegova majka, podelila u intervjuima i razgovorima. Ona je opisala susret Novaka sa patrijarhom Pavlom dok je patrijarh bio na bolničkom lečenju, kao događaj koji su oni doživeli kao prekretnicu u njegovoj karijeri.
Prema njenim rečima, porodica je tada donela Patrijarhu monografiju sa posvetom posle Novakove prve velike pobede na Australian Openu 2008. Dok su vrata sobe već bila skoro zatvorena i činilo se da je patrijarh u dubokom snu, on je odjednom otvorio oči, gledao Novaka i blagoslovio ga. Taj trenutak, kaže Dijana, bio je dar Boga koji je ostavio dubok utisak na njenog sina i koji je on nikada nije zaboravio.
Majka je ovaj susret opisala ne kao običan pozdrav ili formalnost, već kao duhovni dar koji je Novak nosio sa sobom u godinama koje su usledile. U njenim rečima, blagoslov patrijarha Pavla učvrstio je kod njega osećanje da je vera deo njegove lične priče o životu i uspehu - prekretnica koja ide dublje od teniskih terena.
Dimitar DILKOFF/AFP/Profimedia
Pravoslavlje i na terenu i van njega
Za pravoslavne vernike širom sveta, ovaj susret ima poseban simbolički značaj. Patrijarh Pavle je bio poznat kao oličenje skromnosti i duhovne čistoće, i njegovo blagosiljanje Novaka predstavlja most između duhovne tradicije i savremenog sporta. To je trenutak koji mnogi tumače kao nagoveštaj da vera može biti nevidljivi saveznik u najtežim životnim izazovima.
Ono što Đoković radi na terenu nije samo borba za poene i titule - to je nastavak unutrašnje borbe u kojoj mu vera daje stabilnost i smisao. Njegov odnos sa Bogom utiče na njega kao osobu, ali i kao sportistu koji se sa svakim servisom i riternom suočava sa neizvesnošću, pritiskom i očekivanjima.
Za mnoge pravoslavne vernike, Đoković predstavlja retku figuru: savremenog šampiona čija je vera javna, ali ne nametljiva, čije prisustvo u sportu otvara prostor za razgovor o Bogu, molitvi i zahvalnosti. Njegov gest na australskom terenu, pad na kolena u trenutku ispunjenom tenzijom i emocijama, više je od spontanog izraza zahvalnosti – to je savremeni religiozni simbol, koji zbija svetovne i duhovne dimenzije u jedan trenutak poruke: da čak i u vrhuncu sportskog rivalstva vera može biti unutrašnji kompas.
Vera kao unutrašnji kompas
U vremenu kada se sport i duhovnost često posmatraju kao odvojene sfere, Đokovićev primer pokazuje da prava predanost veri može biti izvor stabilnosti, smirenosti i otpornosti - na terenu i van njega. Dok je Australian Open 2026 upisao Novaka Đokovića još dublje u tenisku istoriju, njegov odnos prema pravoslavlju ostaje priča o veri koja je prisutna u svakodnevnom životu, a ne samo u simboličnim gestovima ili rečima. Na terenu i van njega, Đoković deluje kao čovek koji ne razdvaja Božiju prisutnost od svojih svakodnevnih odluka, i upravo ta povezanost vere i života čini ga inspirativnim i za one koji ga prate izvan sportskih arena.
Predsednika Odeljenja za fizičku kulturu i sport Eparhije armavirske Ruske pravoslavne crkve pokreću zajednički turniri, digitalne igre i projekti koji spajaju crkve i mlade, dok filozofija vere postaje most između naroda.
Posle trijumfa u Beogradskoj areni i osvajanja titule prvaka Evrope, reprezentativci Srbije posetili su patrijarha srpskog Porfirija - u susretu koji nije bio o golovima, već o onome što pobeda nosi sa sobom i kada aplauzi utihnu.
Slučaj tivatskog paroha, vezan za Morinj i javne istupe, prerastao je u političko-crkveni spor koji otvara stare rane i nova pitanja u odnosima Zagreba i Podgorice.
Muškarac u braku ima veliku odgovornost, jer je pozvan da bude oslonac, ali ne gospodar, da prednjači u dobru, a ne u sili, i da svojim ponašanjem čuva mir u porodici.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Muškarac u braku ima veliku odgovornost, jer je pozvan da bude oslonac, ali ne gospodar, da prednjači u dobru, a ne u sili, i da svojim ponašanjem čuva mir u porodici.
Snaga majki dece sa posebnim potrebama nije u rečima, već u svakom ustajanju kada su već slomljene, u svakom koraku koji prave umesto svog deteta i u ljubavi koja ne zna za granice.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poslao snažnu božićnu poruku o miru, srcu koje treba da se promeni i veri koja ne počinje od spoljašnje veličine, već iznutra.
Snaga majki dece sa posebnim potrebama nije u rečima, već u svakom ustajanju kada su već slomljene, u svakom koraku koji prave umesto svog deteta i u ljubavi koja ne zna za granice.
U "Srbskom kuvaru" iz 19. veka jeromonah Jerotej Draganović ostavio je zapis o čorbi od rasola koja je bila više od jela - deo svakodnevice tokom zimskih meseci.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog Atanasija Velikog po starom kalendaru i Svete besrebrenike Kira i Jovana po novom kalendaru, dok katolici slave Svetog Ivana Boska, dok u judaizmu i islamu nema velikog verskog praznika.