Pravoslavna Crkva na zle pomisli gleda kao na demonske napade i deo neprekidne duhovne borbe koju čovek vodi tokom čitavog života.
Mnogi ljudi vode teške, često nevidljive borbe sa zlim pomislima koje ih, uprkos velikim ličnim naporima, neprestano proganjaju. Takve pomisli dolaze nenajavljeno, iscrpljuju um i srce, stvaraju nemir, strah i osećaj bezizlaznosti.
Čovek se trudi da ih potisne, da ih ignoriše ili pobedi sopstvenom snagom, ali one se često vraćaju još jače, ostavljajući osećaj poraza i zbunjenosti. Mnogi više ne znaju šta da rade, kome da se obrate i gde da pronađu olakšanje.
U potrazi za lekom, veliki broj ljudi pomoć traži i kod psihijatara i psihologa. Odlaze na terapije, koriste lekove i pokušavaju da pronađu racionalna objašnjenja za unutrašnje nemire koji ih muče.
Shutterstock/earthphotostock/ Creativa Images
Protv zlih pomisli treba se boriti molitvom i prizivanjem imena Hristovog
Iako savremena medicina može da pomogne u ublažavanju određenih stanja, pitanje zlih pomisli za mnoge ostaje dublje i složenije, jer se ne tiče samo psihe, već i duhovnog života čoveka.
Pravoslavna Crkva na zle pomisli gleda kao na demonske napade i deo neprekidne duhovne borbe koju čovek vodi tokom čitavog života. U učenju Svetih otaca jasno se naglašava da zle pomisli ne treba poistovećivati sa ličnošću čoveka, jer one nisu njegov istinski glas, već dolaze spolja, od palih duhova koji nastoje da pomrače um i udalje čoveka od Boga.
Čovek nije odgovoran za samu pojavu takvih pomisli, ali snosi odgovornost ukoliko ih prihvati, razrađuje ili sa njima ulazi u unutrašnji dijalog. Zato Crkva uči da se sa zlim pomislima ne raspravlja, već da se one preseku molitvom, smirenjem i oslanjanjem na Božju pomoć, a ne na sopstvenu snagu.
printskrin youtube/dok anđeli spavaju
Otac Rafailo Boljević
Kao izlaz iz ove borbe, otac Rafailo Boljević posebno ističe molitvu i prizivanje imena Isusovog, naglašavajući da čovek sam ne može da pobedi nevidljive sile, već da tu borbu treba da preda Gospodu.
- Kad prizovemo ime Isusovo u odnosu na demonske pomisli i njihove spletke, sile tog imena, a to je ime Božje, a on sve spletke demonske poznaje, onda on preuzima i pobeđuje za nas. To su duhovi, nevidljive sile, ti ne znaš gde su one, ni gde da ih udariš ni kako da ih udariš, zato ti samo treba da prizoveš ime Isusovo i on će dalje preuzeti. I, goniti neprijatelje - objasnio je otac Rafailo.
On kaže da će svi osetiti vrlo brzo olakšanje kad počnu na ovaj način da se bore protiv demona i zlih pomisli.
- Videćete da će taj pritisak da popusti. Prizivao si sa pažnjom Gospoda Isusa Hrista molitvom "Gospode Isuse Hriste, sine Božji, pomiluj me", ne petljaš se u pomisao, nego prizivaš ime Isusovo, a ono dejstvuje silom koju to ime nosi. I to demoni, odnosno pomisli koji one nose, osećaju i povlače se.
O paklu se govori i u šali i u gnevu, ali retko sa stvarnim razumevanjem - protojerej Dimitrije Garčuk otkriva zašto to nije samo priča o mestu posle smrti, već i o stanju u kome čovek može da živi već sada.
U vremenu sve češće ravnodušnosti i pucanja porodičnih i društvenih veza, jedna misao sa Svete gore otkriva mehanizam koji tiho razgrađuje ljubav, pripadnost i odgovornost – od doma do otadžbine.
Uz molitve poglavara Srpske pravoslavne crkve, sveštenstva, porodice i prijatelja, na večni počinak ispraćena majka bivšeg predsednika Republike Srpske Milorada Dodika.
Dok jedni u njemu vide simbol zajedništva, drugi postavljaju pitanja o njegovom mestu u prostoru grada i značenju koje nosi u širem društvenom kontekstu.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
U vremenu sve češće ravnodušnosti i pucanja porodičnih i društvenih veza, jedna misao sa Svete gore otkriva mehanizam koji tiho razgrađuje ljubav, pripadnost i odgovornost – od doma do otadžbine.
Jerej Igor Gurčenkov stradao je u saobraćajnoj nesreći, a vest o njegovoj smrti izazvala je šok i duboku tugu među vernicima parohije Svetog arhangela Mihaila u Getingenu.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Iako sveštenička služba pripada muškarcima, žene u praksi nose veliki deo života parohije – od pojanja i čitanja bogoslužbenih tekstova do brige o bogosluženju i rada sa vernicima.