O paklu se govori i u šali i u gnevu, ali retko sa stvarnim razumevanjem - protojerej Dimitrije Garčuk otkriva zašto to nije samo priča o mestu posle smrti, već i o stanju u kome čovek može da živi već sada.
Šta je zapravo pakao? To pitanje vernici često nose u sebi kao tihu nedoumicu, a mnogi ga izgovore tek u krugu najbližih - ili ga uopšte ne izgovore, već ga potisnu. Reč pakao, međutim, može se čuti i u crkvenom govoru i u svakodnevnim razgovorima: izgovaraju je i oni koji veruju i oni koji se smatraju ateistima. Najčešće označava nešto strašno, teško, nepodnošljivo. Ipak, malo ko zastane da razmisli šta ta reč zaista znači u hrišćanskom smislu i kakvu dubinu nosi u sebi.
Na to pitanje, koje mnoge muči i zbunjuje, odgovara protojerej Dimitrije Garčuk. Njegovo objašnjenje počinje od onoga što većina ljudi najpre ima u vidu kada pomisli na pakao - od predstave o posebnom mestu posle smrti.
Kako Crkva govori o paklu kao stvarnom mestu
- Pakao je posebno mesto prisustva demona, zagrobnog obitavanja i mučenja duša nepokajanih grešnika. Prema učenju Crkve, on će postati mesto muke đavola, svih njegovih palih anđela i bezbožnih ljudi koji nisu bili udostojeni Carstva nebeskog - kaže otac Dimitrije.
Ta slika, koliko god bila snažna, nije i jedina. Sveštenik odmah dodaje da bi se pogrešilo ako bi se pakao shvatio isključivo kao neka vrsta prostora ili tamnice u koju se odlazi posle smrti. Pravoslavno predanje ide dalje i dublje.
- Treba istaći da pakao nije samo mesto već i stanje nepokajanih grešnika, koji proživljavaju teške duševne muke, osećaj napuštenosti, krajnju usamljenost i udaljenost od Boga. Pojam pakao, kao i raj, može se tumačiti i kao posledica dejstva nestvorene Božanske blagodati - objašnjava protojerej Dimitrije Garčuk, prenosi portal spzh.eu.
Nije samo "tamo negde" - pakao kao unutrašnje stanje
Drugim rečima, pakao nije samo nešto što postoji "negde tamo" već može biti i unutrašnja stvarnost čoveka koji se zatvorio za Boga. Ta unutrašnja stvarnost, prema učenju Svetih otaca, ne može se razumeti kroz logiku pravnih kazni i nagrada.
- Sveti oci uče da raj i pakao ne postoje kao pravna nagrada i kazna od Boga, već ove pojmove povezuju s pojmovima zdravlja i bolesti ljudske duše - podseća sveštenik Dimitrije.
jv.kiev.ua
Sveštenik Dimitrije Garčuk
Ova misao menja ugao gledanja. Umesto slike Boga kao sudije koji deli nagrade i kazne, pred nas dolazi slika duše koja je ili otvorena za život i ljubav ili je ranjena, zatvorena i bolesna. Otac Dimitrije dalje pojašnjava šta se dešava s takvom dušom.
- Bolesni, koji su zanemarili očišćenje od strasti, osećaju opaljujuće dejstvo blagodati jer su odbacili Božansku ljubav, prezreli dar oproštaja grehova, isceljenje duše od strasti i poznanje Boga, sebično se zatvorili u sebe i nisu želeli život u zajednici sa Svetim Bogom.
Zašto čovek ne biva "poslat", već sam bira put
U tom svetlu, pakao prestaje da bude nešto što Bog "nameće" čoveku. On postaje posledica izbora koje čovek čini, načina na koji gradi ili razgrađuje svoj odnos prema Bogu i drugima.
- Tako će grešnici biti kažnjeni ne zato što Bog želi njihovu smrt, nego oni sami "propadaju zato što ne primiše ljubav istine da bi se spasli" (2 Sol. 2, 10) - podseća otac Dimitrije, pozivajući se na reči Svetog pisma.
Na kraju, njegova misao se vraća na suštinu: pakao nije tema za zastrašivanje, već za ozbiljno i trezveno razmišljanje o sopstvenom životu i unutrašnjem stanju.
- Dakle, pakao je mesto večnih muka i stanje u kome je nemoguće primati Božju ljubav - zaključuje protojerej Dimitrije.
Možda baš zato pitanje o paklu ne bi trebalo da ostane u sferi šapata i nelagode. Ne kao radoznalost o "onostranom", već kao povod da se čovek zapita gde je, kuda ide i šta u sebi nosi - već sada.
Dok većina ljudi razmišlja samo o onome što ih čeka sutra, pravoslavni sveštenik otkriva zašto je upravo sadašnji trenutak mesto u kojem čovek pronalazi istinsku radost i blizinu Boga.
Ova neobična pita sa kajmakom, sirom ili mašću bila je deo trpeza u različitim balkanskim krajevima i imala svoje mesto u danima kada se nije postilo, kao i na ramazanskim večerama.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Dok većina ljudi razmišlja samo o onome što ih čeka sutra, pravoslavni sveštenik otkriva zašto je upravo sadašnji trenutak mesto u kojem čovek pronalazi istinsku radost i blizinu Boga.
U besedi za utorak 7. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristu kao izvoru utehe i podseća da iskušenja ne mogu nadjačati srce ispunjeno verom i nadom.
Devojčica sa porodicom otkriva da se najlepši dar za veliki praznik svetih apostola Petra i Pavla ne krije u stvarima, već u ljubavi, dobroti i malim delima učinjenim od srca.
Neočekivani susret na ulici postao je povod da iguman Manastira Podmaine progovori o iskušenjima, veri i načinu na koji hrišćanin treba da odgovori na neprijatnosti.
Na praznik Rođenja Svetog Jovana Krstitelja vernici pletu venčiće od ivanjskog cveća. Saznajte šta oni simbolizuju u pravoslavnoj tradiciji i zašto ih Crkva smatra lepim izrazom narodne pobožnosti.
Posle osvajanja dve zlatne medalje na Svetskom kupu u Montrealu, članovi reprezentacije Srbije najpre su posetili Sabornu crkvu Svete Trojice, gde su zahvalili Gospodu na velikom uspehu.
Dobili su dar isceljenja, a za svoju pomoć nisu tražili ništa osim vere u Hrista, a njihov život ostao je primer milosrđa, služenja drugima i nepokolebljivosti uprkos progonima.