KAKO U SEBI NAJLAKŠE PRIMETITI DEMONSKO I PROTIV TOGA SE BORITI: Strac Jefrem Arizonski o skrivenom zlu u ljudima
Srce, u pravoslavnom shvatanju, nije samo sedište emocija, već središte cele ličnosti.
Smirenje se u pravoslavlju smatra vrhunskom vrlinom ne zato što potiskuje druge vrline, već zato što ih u sebi sabira i osmišljava.
U pravoslavnoj duhovnoj tradiciji smirenje zauzima posebno, centralno mesto. Ono nije tek jedna od mnogih moralnih osobina, niti spoljašnja skromnost u ponašanju, već duboko unutrašnje stanje čoveka koji stoji pred Bogom u istini o sebi.
Smirenje je način postojanja, odnos prema Bogu, prema bližnjima i prema samome sebi, i zbog toga se u svetootačkom predanju smatra temeljem i vrhuncem svih vrlina.
Pravoslavno shvatanje smirenja polazi od bogospoznaje. Čovek koji istinski upoznaje Boga, istovremeno počinje da spoznaje sopstvenu ograničenost, slabost i zavisnost od božanske blagodati.
Smirenje se rađa ne iz psihološkog potcenjivanja sebe, već iz susreta sa Božijom svetlošću, u kojoj postaje jasno da je svako dobro delo, svaka vrlina i svaki duhovni napredak dar, a ne lično postignuće. Otuda smirenje nije samoprezir, već trezveno i radosno prihvatanje istine o sebi.
U asketskom iskustvu Pravoslavne crkve smirenje je neodvojivo od poslušnosti, pokajanja i molitve i nikako ga ne treba shvatiti kao pasivnost ili odsustvo snage. Naprotiv, ono podrazumeva veliku unutrašnju hrabrost: sposobnost da se prihvati istina, da se podnese ukor, da se oprosti uvreda i da se odgovornost za sopstvene greške ne prebacuje na druge.
Smiren čovek ne traži potvrdu svoje vrednosti u ljudskoj slavi, jer njegov identitet počiva na odnosu sa Bogom. Zbog toga je on slobodan od potrebe da se uzdiže iznad drugih ili da se dokazuje.
Zbog svega toga, smirenje se u pravoslavlju smatra vrhunskom vrlinom ne zato što potiskuje druge vrline, već zato što ih u sebi sabira i osmišljava. Ono je znak duhovne zrelosti i istinskog napretka, jer pokazuje da je čovek prestao da se oslanja isključivo na sebe i da je svoj život usmerio ka Bogu.
Ovo duboko iskustvo smirenja sažeto je u rečima jednog od velikih učitelja Crkve, Svetog Makarija Velikog:
"Žudeći za time da se sve više i više ugađa Gospodu, čovek koji je primio blagadat, oseća se neznatnim i slabim u svemu. U njemu je ukorenjen osećaj smirenja. To je uslov svakog daljeg uspeha".
Srce, u pravoslavnom shvatanju, nije samo sedište emocija, već središte cele ličnosti.
Bez Boga, čak i blagostanje nema snagu, a stradanje postaje neizdrživo.
Sam čin rađanja deteta nije samo biološki događaj, već duboko duhovni podvig, jer se kroz njega žena udostojava da postane saradnik Božiji u delu stvaranja.
Kada se makar jedna osoba u porodici iskreno i postojano moli, ona postaje duhovni oslonac svima drugima, iako to često nije vidljivo spolja.
Duhovni oci podsećaju da molitva traži trud, sabranost i istrajnost, jer tek kad je srce uključeno, molitva postaje istinska veza sa Bogom.
Grčki duhovnik ostavio je snažnu pouku o važnosti tihovanja, molitve i pažljivog izbora društva, upozoravajući da čovek treba da čuva svoju dušu od svega što ga udaljava od Boga i unutrašnjeg mira.
Što se čovek više oslobađa svoje gordosti i svoje volje, to u njegovoj duši ostaje više mesta za Božju blagodat.
Pouka svetogorskog starca otkriva šta čovek treba da učini kada mu se učini da je izgubio pravac i da su mu se svi planovi raspali, i zašto upravo tada počinje najvažniji preokret.
Svetogorski starac je objašnjavao zašto će mučenici poslednjih vremena biti uzvišeniji od svih i upozoravao da se vera ne pokazuje divljenjem svetiteljima, već spremnošću da se njihovim putem zaista krene.
Pored mitropolita povređeni su i sveštenik i dvoje volontera Patrijaršijske humanitarne misije, dok je patrijarh Kiril izrazio zabrinutost zbog napada na hram.
U besedi za ponedeljak 13. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj govori o lepoti, raskoši i sujeti, upozoravajući šta se iza spoljašnjeg sjaja može kriti u čovekovoj duši.
Probajte mešano povrće po receptu iz knjige „Ko posti, dušu gosti“ monahinje Atanasije Rašić, pročitajte Prvu pokajnu molitvu Majci Božjoj i duhovno se nadahnite poukom Svetog Jovana Kronštatskog.
Jedna neobična avantura naučila je Milicu da se ne plaši sujeverja, već da veruje Bogu i čini dobro.
Dok je trpeo stradanje, zahvaljivao je Bogu i ukoravao cara zbog njegovog neznaboštva.
Ono što ovu crkvu čini posebnom jeste veličanstveni drveni ikonostas iz 18. veka.
Bog nikad ljude ne ostavlje same, pogotovo u teškim iskušenjima.
U besedi za ponedeljak 13. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj govori o lepoti, raskoši i sujeti, upozoravajući šta se iza spoljašnjeg sjaja može kriti u čovekovoj duši.
Probajte mešano povrće po receptu iz knjige „Ko posti, dušu gosti“ monahinje Atanasije Rašić, pročitajte Prvu pokajnu molitvu Majci Božjoj i duhovno se nadahnite poukom Svetog Jovana Kronštatskog.
Nepravda, uvreda i omalovažavanje mogu u čoveku pokrenuti potrebu da se brani i uzvrati, ali jedna pouka velikog ruskog duhovnika otvara sasvim drugačije pitanje: šta se u takvom trenutku događa sa našim srcem?