KOME ŽIVOT POSTAJE TEŠKO MUČENJE I KADA: Mudrost starca Pajsija koju vredi pročitati
Bez Boga, čak i blagostanje nema snagu, a stradanje postaje neizdrživo.
Pravoslavno predanje uči da je nemir jedno od glavnih sredstava kojim se čovek slabi iznutra.
U vremenu stalnih nemira, unutrašnjih pritisaka i spoljašnjih sukoba, smirenje i duhovni mir u pravoslavlju zauzimaju posebno mesto i nikada se ne posmatraju kao sporedna ili prolazna stanja.
Naprotiv, oni se razumeju kao snažna duhovna sila i kao zaštita čoveka, stečena kroz veru, molitvu i pravilno duhovno življenje. Mir se ne shvata kao bekstvo od problema, već kao stanje u kome čovek ostaje postojan i sabran bez obzira na okolnosti koje ga okružuju.
Pravoslavno predanje uči da je nemir jedno od glavnih sredstava kojim se čovek slabi iznutra. Kada je srce uznemireno, čovek postaje lak plen straha, sumnje i rastrojstva, a njegove misli se rasipaju i gube jasnoću.
Suprotno tome, smirenje se smatra znakom unutrašnje uređenosti i duhovne zrelosti. Ono nije prirodna osobina, već plod borbe sa sobom, sa strastima i sa onim silama koje čoveka stalno odvlače od unutrašnje sabranosti.
U učenju Svetih otaca naglašava se da je mir stanje u kome duša postaje neosvojiva. Smireno srce ne reaguje naglo, ne podleže panici i ne ulazi lako u rasprave i sukobe, jer ima unutrašnji oslonac. Upravo zato se smirenje posmatra kao duhovna zaštita - ono čuva čoveka od razaranja iznutra i ne dopušta da spoljašnji nemiri zavladaju njegovim bićem. Tamo gde je mir, prestaje vlast straha, a čovek ostaje čvrst i postojan.
Pravoslavna duhovnost ide još dalje i uči da smirenje nije samo lična uteha, već snaga koja ima stvarno dejstvo u duhovnom svetu. Sveti oci svedoče da nemir i rastrojstvo otvaraju vrata zlim uticajima, dok mir zatvara te prolaze. Smirena duša postaje nedostupna napadima, jer u njoj nema mesta za pometnju i rasulo.
Zbog toga se u pravoslavlju smirenje smatra vrhunskom vrlinom i pouzdanom zaštitom, a duhovni mir neprobojnim štitom koji čuva čoveka i od vidljivih i od nevidljivih neprijatelja, o čemu svedoče i reči Svetog Ignjatija Brjančaninova:
- Ne postoji ništa bolje od mira, jer se njime uništava svaka kletva nebeskih i zemaljskih duhova.
Bez Boga, čak i blagostanje nema snagu, a stradanje postaje neizdrživo.
Zle misli, ako se neguju, postaju navike, a navike se pretvaraju u način života.
Smirenje se u pravoslavlju smatra vrhunskom vrlinom ne zato što potiskuje druge vrline, već zato što ih u sebi sabira i osmišljava.
O paklu se govori i u šali i u gnevu, ali retko sa stvarnim razumevanjem - protojerej Dimitrije Garčuk otkriva zašto to nije samo priča o mestu posle smrti, već i o stanju u kome čovek može da živi već sada.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Njegova majka Levkipija dugo nije mogla da ima dece, sve dok nije primila hrišćansku veru i krstila se.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Još kao dečak čuvao je ovce, ali je vreme koje je provodio na pašnjacima koristio za molitvu.
Čak i kada mnogo puta padne, čovek ne treba da odustane od pokajanja, molitve i borbe za sopstveno spasenje.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Duhovi zla u ljudski um unose misli koje podstiču strah, očajanje, mržnju, zavist, gordost i beznađe.
Pravoslavno iskustvo kroz vekove svedoči da je tišina ogledalo duše - u njoj nema skrivanja ni opravdanja.
Srce, u pravoslavnom shvatanju, nije samo sedište emocija, već središte cele ličnosti.
U težim slučajevima uznemirenosti i smetnji svakako su neophodni saveti duhovnika i molitveni rad Crkvenog sveštenstva ili monaha, kao i kajanje, jer te magijske vezanosti su posledica, veruje se, grešnog života.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Čak i kada mnogo puta padne, čovek ne treba da odustane od pokajanja, molitve i borbe za sopstveno spasenje.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.
Njegova majka Levkipija dugo nije mogla da ima dece, sve dok nije primila hrišćansku veru i krstila se.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.