ŠTA JE JERES I KAKO NASTAJE: Sveti Ignjatije Brjančaninov otkriva zašto rasprava sa jereticima često može da bude opasna
Ruski svetitelj objašnjava zašto se zablude ne prevazilaze podsmehom i osudom, već smirenjem, ljubavlju, trpljenjem i molitvom.
Ruski svetitelj objašnjava zašto se zablude ne prevazilaze podsmehom i osudom, već smirenjem, ljubavlju, trpljenjem i molitvom.
Tuga i čamotinja muče sve veći broj ljudi.
Jedna od najdubljih pouka ruskog svetitelja otkriva da krst svakog čoveka nije samo simbol stradanja.
Pouka ruskog svetitelja pokazuje da se promena ne dešava naglo, već u trenutku kada čovek prestane da opravdava slabost i počne da joj se suprotstavlja malim, ali doslednim unutrašnjim otporom.
Jedan od najznačajnijih ruskih duhovnika 19. veka ostavio je praktična uputstva o molitvi koja pomažu da se um umiri, pažnja zadrži i unutrašnji život usmeri ka Bogu.
Mnogi podvizi koji se u hrišćanskom životu smatraju uzvišenim - post, molitva, milostinja - mogu izgubiti svoju suštinu ukoliko postanu sredstvo za zadobijanje ljudskog priznanja.
Iskušenja skidaju iluziju samodovoljnosti i podsećaju čoveka da nije gospodar sopstvenog života, već biće koje zavisi od Božje milosti.
Pravoslavno predanje uči da je nemir jedno od glavnih sredstava kojim se čovek slabi iznutra.
Pravoslavna duhovnost nas uči da svaka reč ima težinu i da je odraz unutrašnjeg stanja čoveka.
Krštenje je početak, temelj, ali ne i završetak duhovnog puta.
Kroz molitvu, pravoslavni hrišćanin stupa u lični odnos sa Bogom, tražeći ne samo pomoć u teškoćama, već pre svega zajednicu, blizinu i osvećenje duše.
Negativne pomisli donose teskobu i slabost, dok čiste misli vode do zdravlja i spokoja. Trojica velikih duhovnika – otac Tadej, sveti Ignjatije i starac Pajsije – otkrivaju kako da nadziremo ono što oblikuje našu dušu.
Devica Marija zauzima posebno mesto u hrišćanstvu jer je rodila Bogočoveka i postala najuzvišenija među svim svetiteljima, a jedan od najistaknutijih teologa i svetaca 19. veka otkriva zašto je vera u Nju ključna za spasenje.
Smiren čovek ne traži da bude iznad drugih, ne bori se da dokaže sebe – jer zna da je prava snaga u Božijoj volji, a ne u ljudskoj samovolji.
Veliki ruski svetitelj otkriva kako male nevolje, koje svi pokušavamo da izbegnemo, postaju najjače oružje u borbi protiv gordosti, duhovne neosetljivosti i tvrdoće srca.
U svetlosti vere, svako iskušenje, koliko god teško i bolno bilo, posmatra se kao deo puta, kao izazov koji duhovno oblikuje čoveka i približava ga Bogu.
Snaga i moć Boga ne ogleda se samo u veličini sveta koji je stvorio, već i u tome što svakom čoveku daje priliku za novi početak - bez obzira na prošlost.
U pravoslavnom hrišćanstvu molitva zauzima posebno mesto u životu vernika.
Pravoslavna crkva danas se molitveno seća ovog velikog mučenika, čiji život svedoči o tome da vera ne sme da se napusti ni pred najvećim pretnjama i stradanjima.
Njegov život obeležili su godine provedene u samoći, molitvi i postu, ali i neobičan susret sa čovekom kojem je prorekao da će postati vizantijski car.
Prva i najčešća greška odnosi se na trenutak Svete liturgije kada sveštenik poziva oglašene da priklone glave Gospodu.
U nedelju, 1. novembra, posle svete Liturgije u Sabornom hramu Svetog velikomučenika Georgija biće služen pomen stradalima na Železničkoj stanici.
U besedi za subotu 22. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća na Hristovo ćutanje pred Pilatom i objašnjava zašto je ponekad mudrije prećutati provokaciju nego dokazivati istinu onome ko ne želi da je čuje.
Veliki ruski svetitelj objašnjava zašto ne možemo sve što nam se događa pripisati unapred određenom putu i kako odluke naših predaka, ali i naši lični izbori, utiču na život.