U SLUČAJU RAZNIH NESREĆA, OBAVEZNO OVO URADITE! Prepodobni Nektarije Optinski dao savet zlata vredan
Sveti oci su svedočili da se mir ne nalazi u izbegavanju stradanja, već u pravilnom odnosu prema njemu.
Iskušenja skidaju iluziju samodovoljnosti i podsećaju čoveka da nije gospodar sopstvenog života, već biće koje zavisi od Božje milosti.
U hrišćanskom iskustvu, pitanje iskušenja zauzima važno mesto jer se gotovo nijedan ljudski život ne odvija bez nevolja, padova, bolesti, gubitaka i unutrašnjih borbi.
Pravoslavno učenje jasno ukazuje da Bog ne stvara zlo, ali dopušta iskušenja, ne kao kaznu, već kao deo promisla koji ima dublji duhovni smisao. Iskušenja se, prema tom shvatanju, ne javljaju da bi čoveka slomila, već da bi ga probudila, otreznila i podstakla na preispitivanje sopstvenog života, vere i odnosa prema Bogu i bližnjima.
Bog dopušta iskušenja jer zna meru snage svakog čoveka. Nijedno iskušenje, prema rečima svetih otaca, ne dolazi bez Božjeg znanja niti prevazilazi ono što čovek može da podnese uz njegovu pomoć. Kroz nevolje se razotkrivaju slabosti koje u mirnim vremenima ostaju skrivene, ali se istovremeno otvara prostor za pokajanje, smirenje i duhovni rast.
Iskušenja skidaju iluziju samodovoljnosti i podsećaju čoveka da nije gospodar sopstvenog života, već biće koje zavisi od Božje milosti.
Istovremeno, pravoslavna vera uči da Bog nikada ne ostavlja čoveka samog u iskušenjima. Iako dopušta teškoće, on u njima i pomaže, često na način koji nije odmah vidljiv. Božja pomoć ne mora uvek značiti brzo uklanjanje problema, već davanje snage, strpljenja i unutrašnjeg mira da se iskušenje podnese. U tim trenucima čovek se uči poverenju u Boga, čak i onda kada razumevanje izostaje, a odgovor na molitvu ne dolazi onako kako se očekuje.
Iskušenja, prema učenju Crkve, imaju i vaspitnu ulogu. Ona uče čoveka da razlikuje prolazno od večnog, da se ne vezuje isključivo za zemaljske sigurnosti i da svoje nade ne polaže samo u ljudsku pomoć. Kroz bol i nevolju čovek se često prvi put iskreno obraća Bogu, shvatajući da su ljudske snage ograničene, a da prava uteha dolazi iz odnosa sa njim.
U tom duhu, sveti oci upozoravaju da se u trenucima iskušenja ne treba oslanjati isključivo na ljude, jer ni njihova pomoć nije uvek dovoljna niti trajna. Pravi oslonac, kako ističu, jeste Bog, koji u pravo vreme šalje i ljude kao oruđe svoje pomoći.
O toj duhovnoj stvarnosti svedoče i reči Svetog Ignjatija Brjančaninova:
- Kad si u nevolji, ne traži pomoć od ljudi. Ne gubi dragoceno vreme i ne iscrpljuj snagu duše svoje na traženje tako slabe pomoći. Očekuj pomoć od Boga. Na njegov znak doći će ljudi i pomoći će ti.
Sveti oci su svedočili da se mir ne nalazi u izbegavanju stradanja, već u pravilnom odnosu prema njemu.
U Jevanđelju, Hristos ne obećava lak život, ali obećava da neće ostaviti one koji idu putem krsta.
Bez Boga nema istinske pomoći, ističe arhimandrit Stefan.
Pravoslavlje uči da čovek nikada nije sam, čak i onda kada mu se čini da je ostavljen od ljudi.
Napuštanje boli posebno onda kada dolazi od osobe kojoj smo verovali.
U vremenima kada se često meri koliko će se dobiti zauzvrat, pravoslavlje podseća da prava vrednost leži u onome što se daje bez kalkulacije.
Ponekad nismo zaboravljeni, već samo nismo cenjeni onako kako bismo voleli.
Ako čovek ponižava druge, vređa ih, osuđuje i prema njima pokazuje prezir, ne može očekivati da će takav odnos ostati bez posledica po njegov duhovni život.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.
Mekan i mirisan, ovaj oblik tamjana koristi se u pravoslavnim hramovima i domovima, a njegov način izrade vezuje se za svetogorsku tradiciju.
Pouka velikog svetitelja govori zašto bliskost lako preraste u očekivanje i kako ljubav može da bude pravi temelj odnosa.
U društvu, u kojem je Isus živeo, udarac nije uvek bio samo fizički čin, objašnjava otac Bane.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Isusovu molitvu ne zovu slučajno "molitva nad molitvama".
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Med, slad, suve šljive i orasi spojeni su u starinsku poslasticu koja se vezuje za Trojice-Sergijevu lavru i grad Sergijev Posad.
Na praznik Svetih Joakima i Ane služena sveta arhijerejska Liturgija, a slavski darovi osvećeni u Kraljevoj crkvi.
Sedam dana provode u posebno napravljenim kolibama, koriste četiri biljke u obredu, a na trpezi se pojavljuju med, sezonske namirnice i punjeni kupus.