SVAKO ISKUŠENJE IMA I SVOJ IZLAZ! Starac Jefrem Filotejski otkiva da Bog ni jedno breme ne daje slučajno
U tišini bola, rađa se snaga.
U pravoslavlju se veruje da Bog nikada ne dopušta iskušenje koje je jače od čovekove snage.
U pravoslavnom shvatanju, iskušenja nisu slučajne nedaće koje bez svrhe pogađaju čoveka. Ona su, naprotiv, neizostavni deo duhovnog puta – prilika da se vera učvrsti, karakter očvrsne, a duša približi Bogu.
Iskušenja mogu doći kroz bolesti, gubitke, nerazumevanje, borbe sa sopstvenim slabostima, pa čak i kroz duhovne sumnje. Iako teška, ona nisu znak Božije odsutnosti, već prilika za duhovni rast.
Svet nakon pada Adama i Eve više nije u savršenom skladu sa Božijom voljom. Bol, smrt, nepravda – sve to je, prema pravoslavlju, posledica udaljenosti čoveka od Boga. No, Hristos je došao da taj put povrati i pokaže nam kako kroz patnju može da se dođe do vaskrsenja. Iskušenja, dakle, nisu kraj – ona su most.
U pravoslavlju se veruje da Bog nikada ne dopušta iskušenje koje je jače od čovekove snage (1. Kor. 10:13). Ona su često i ogledalo – pokazuju gde smo duhovno slabi, na šta još treba da obratimo pažnju, gde nismo postojani u veri i ljubavi. Ponekad nas kroz iskušenja Bog zove nazad sebi, kao otac koji ne napušta dete koje luta.
Postoji i viša svrha: kroz iskušenja se rađa smirenje. A, smirenje je temelj svakog istinskog hrišćanskog života. Ko nikada nije trpeo, teško može da saoseća. Ko nije pao, teško da može zaista da oprosti drugome. Iskušenja nas uče saosećanju, oproštaju, poverenju i istrajnosti.
Upravo o toj sveprisutnosti i neizbežnosti iskušenja, ali i njihovom smislu, dirljivo svedoči Sveti Jefrem Sirin:
"Ne misli da ti jedini trpiš više nevolja od drugoga. Kao što onaj ko živi na zemlji ne može da ne diše ovaj vazduh, tako i svako ko živi na zemlji ne može da ne bude iskušavan teskobama i bolestima. Onima koji se bave zemaljskim stvarima, zemaljske stvari i zadaju nevolje; a oni koji teže duhovnim vrednostima zbog njih i pate. Ali, ovi drugi će biti blaženi, jer je velika njihova nagrada na Nebesima".
U tišini bola, rađa se snaga.
Gospod Isus Hristos, koji je svojim životom i smrću pokazao šta znači služiti drugome, poziva sve ljude da idu tim putem - putem smirenja, opraštanja, saosećanja.
Nije toliko važno koliki je krst, već kako ga nosimo.
Veliki je izazov pružen čoveku onim šta će on da učini sa patnjom i bolom, isticao je Jerotić.
Iskušenja skidaju iluziju samodovoljnosti i podsećaju čoveka da nije gospodar sopstvenog života, već biće koje zavisi od Božje milosti.
U Jevanđelju, Hristos ne obećava lak život, ali obećava da neće ostaviti one koji idu putem krsta.
Život u skladu sa Bogom, prema učenju Svetih otaca, ne oslobađa čoveka od teškoća.
Sveti oci su svedočili da se mir ne nalazi u izbegavanju stradanja, već u pravilnom odnosu prema njemu.
Svaki susret sa drugim čovekom prilika je da pokažemo kakvi smo u dubini duše.
Tumačeći događaj iz Jevanđelja o Jairovoj kćeri, veliki srpski duhovnik govori o veri koja razbija sumnju, o zabludi onih koji se podsmevaju Hristovim rečima i o jedinoj sigurnosti koja nadživljuje grob.
Veliki pravoslavni duhovnik i teolog 20. veka objasnio je zašto Gospod ne gleda na naša dobročinstva, ni zla dela, već prepoznaje sliku svoje ikone u čoveku.
Jedan mladić je pred svetogorskim starcem napisao nadimak umesto punog krštenog imena, a odgovor koji je dobio otkrio je duboku poruku pravoslavne vere o tome kako se čovek upisuje i prepoznaje pred Bogom.
Na univerzitetu u Kjotu napravljen je humanoid Budaroid koji odgovara na pitanja ljudi, učestvuje u obredima i prilagođava svoje odgovore svakom sagovorniku.
U bolnici u Bostonu, pred prognozom bez nade, roditelji su izabrali molitvu umesto očaja, a ono što je usledilo promenilo je pogled jednog racionalnog naučnika na granice medicine, vere i onoga što nazivamo nemogućim.
U trenutku očaja mislila je da je ostala sama, a onda je saznala da je patrijarh intervenisao kod Boga, a ne kod ljudi.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog Teodora Tirona po starom i Svetog Teodota Kirinejskog po novom kalendaru. Katolici proslavljaju Svetog Čada od Mercije, muslimani su u svetom mesecu ramazanu, dok u judaizmu započinje Purim.
Veliki pravoslavni duhovnik i teolog 20. veka objasnio je zašto Gospod ne gleda na naša dobročinstva, ni zla dela, već prepoznaje sliku svoje ikone u čoveku.
Ajeti 5:75‑76 ukazuju na razliku između poštovanja poslanika i čistog obožavanja, otkrivajući lekciju o ljudskoj skromnosti i božanskoj moći