OVAJ GREH SE IZJEDNAČAVA SA UBISTVOM, A SVI GA SMATRAMO BEZAZLENIM! Arhimandrit Stefan otkrio čime se pred Bogom nije za igrati
Pravoslavlje naglašava da brak treba da bude put duhovnog uzrastanja, ljubavi, žrtve i međusobnog služenja.
U tišini bola, rađa se snaga.
U životu svakog čoveka dolaze trenuci kada se čini da je teret pretežak, kada patnje deluju kao kazna, a iskušenja kao zidovi bez izlaza. Ipak, pravoslavlje nas uči da nijedna muka nije data bez smisla, i nijedno breme nije stavljeno na naša pleća bez snage da ga iznesemo.
Bog, kao Otac pun ljubavi, ne ostavlja svoje stvorenje u očaju. On zna do koje mere čovek može da podnese, i nikada ne dozvoljava iskušenje koje bi slomilo dušu. Patnje koje dolaze nisu slučajne, niti su izraz Božje surovosti – one su lek, često gorak, ali lek koji leči ono što se ne vidi na površini. One nas ne uništavaju, već preobražavaju.
Zato, kad dođu teški dani – ne gubi nadu. Jer svaka bol, ako se nosi sa verom, postaje put ka večnom miru. Iako je ljudima često neshvatljivo, u svakoj patnji Bog priprema nešto veće: čišćenje, sazrevanje i – konačno – radost koja dolazi ne samo nakon oluje, već iznutra, kao dar onima koji su izdržali.
U tišini bola, rađa se snaga. A u veri da nismo ostavljeni – rađa se nada koja nikad ne umire.
Starac Jefrem Filotejski je u jednoj svojoj misli upravo naglasak na to stavljao.
"Ma šta da se dogodi, nemoj gubiti nadu. Pojaviće se izlaz koji će odgovarati iskušenju. Bog neće dopustiti ili, bolje rečeno, neće čoveku dati breme koje prevazilazi čovekovu snagu. Ako već ljudi tako postupaju sa životinjama, onda će to još pre učiniti blagi Bog, koji je zbog ljudi prolio Svoju svesvetu krv na Krstu! Istina je da će hrišćani, koji izdrže privremenu patnju, kroz nju zadobiti buduću večnu radost i počinak".
Pravoslavlje naglašava da brak treba da bude put duhovnog uzrastanja, ljubavi, žrtve i međusobnog služenja.
Duhovske zadušnice pominju se već od 12. veka i obežavaju se uoči praznika Svete Trojice ili Duhova, koji padaju 50. dana posle Vaskrsa i desetog posle Spasovdana.
Mnogi brakovi se sklapaju dok parovi još plutaju u oblacima zaljubljenosti i neretko, brzo i "pucaju".
Sveti apostol Karp je bio jedan od Sedamdesetorice apostola, dok je Sveti apostol Alfej bio otac dvojice apostola iz Dvanaestorice i to Jakova Alfejeva i Mateja Jevanđelista.
Sveti Teofan osvetljava ideju da pravi sledbenici Hrista ne treba da teže materijalnim blagodatima, već da prihvate izazove i teškoće kao deo svog putovanja. On koristi primer Isusa Hrista, koji je trpeo mnoge nevolje, kao uzor za sve koji žele da idu njegovim putem. U ovom kontekstu, stradanje i odricanje postaju sredstva za duhovno pročišćenje i rast. Kao što je narod Izraela lutao po pustinji, tako i svakodnevni život vernika može biti pun iskušenja, ali cilj je svetlost – duhovna sreća i blagoslov koji dolaze nakon teških vremena.
Ono što tokom godine može ostati neprimećeno, u danima posta postaje vidljivo i bolno jasno.
Patnja, koliko god teška bila, nije kraj, već prolaz ka nečemu višem.
Iskušenja dolaze onda kada se srce vezuje za ono prolazno, jer Bog želi da ga usmeri ka onome što je večno.
Poruka ruskog svetitelja suzbija naviku koja guši nadu i otkriva kako da se padovi pretvore u početak, a ne u kraj puta.
Od dovratnika do vitrine, neke navike u rasporedu svetinja potiču iz pogrešnih tumačenja, a prema učenju Crkve, mesto koje im dajemo otkriva koliko razumemo njihovu pravu ulogu u svakodnevnom životu.
Dok je javnost gledala glamur, iza zatvorenih vrata vodila se tiha borba za starateljstvo, pravo na izbor i detinjstvo oslobođeno uticaja kontroverzne verske organizacije kojoj je bivši suprug glumice Kejti Holms ostao veran.
Od listića palme se priprema čaj po posebnom receptu.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Čovek opterećen sopstvenim padovima i pogrešnim izborima često oseća nemoć da se vrati na pravi put.
Desert iz hercegovačkog kraja nastaje spajanjem voćnog namaza, brašna i vode, zatim se kratko peče i preliva toplim šećernim sirupom, čime dobija prepoznatljivu tamnu aromu.
Iako većina jevrejskih autoriteta smatra da je pirsing ušiju prihvatljiv, pitanje postaje znatno složenije kada su u pitanju drugi delovi tela.