OVAJ GREH SE IZJEDNAČAVA SA UBISTVOM, A SVI GA SMATRAMO BEZAZLENIM! Arhimandrit Stefan otkrio čime se pred Bogom nije za igrati
Pravoslavlje naglašava da brak treba da bude put duhovnog uzrastanja, ljubavi, žrtve i međusobnog služenja.
U tišini bola, rađa se snaga.
U životu svakog čoveka dolaze trenuci kada se čini da je teret pretežak, kada patnje deluju kao kazna, a iskušenja kao zidovi bez izlaza. Ipak, pravoslavlje nas uči da nijedna muka nije data bez smisla, i nijedno breme nije stavljeno na naša pleća bez snage da ga iznesemo.
Bog, kao Otac pun ljubavi, ne ostavlja svoje stvorenje u očaju. On zna do koje mere čovek može da podnese, i nikada ne dozvoljava iskušenje koje bi slomilo dušu. Patnje koje dolaze nisu slučajne, niti su izraz Božje surovosti – one su lek, često gorak, ali lek koji leči ono što se ne vidi na površini. One nas ne uništavaju, već preobražavaju.
Zato, kad dođu teški dani – ne gubi nadu. Jer svaka bol, ako se nosi sa verom, postaje put ka večnom miru. Iako je ljudima često neshvatljivo, u svakoj patnji Bog priprema nešto veće: čišćenje, sazrevanje i – konačno – radost koja dolazi ne samo nakon oluje, već iznutra, kao dar onima koji su izdržali.
U tišini bola, rađa se snaga. A u veri da nismo ostavljeni – rađa se nada koja nikad ne umire.
Starac Jefrem Filotejski je u jednoj svojoj misli upravo naglasak na to stavljao.
"Ma šta da se dogodi, nemoj gubiti nadu. Pojaviće se izlaz koji će odgovarati iskušenju. Bog neće dopustiti ili, bolje rečeno, neće čoveku dati breme koje prevazilazi čovekovu snagu. Ako već ljudi tako postupaju sa životinjama, onda će to još pre učiniti blagi Bog, koji je zbog ljudi prolio Svoju svesvetu krv na Krstu! Istina je da će hrišćani, koji izdrže privremenu patnju, kroz nju zadobiti buduću večnu radost i počinak".
Pravoslavlje naglašava da brak treba da bude put duhovnog uzrastanja, ljubavi, žrtve i međusobnog služenja.
Duhovske zadušnice pominju se već od 12. veka i obežavaju se uoči praznika Svete Trojice ili Duhova, koji padaju 50. dana posle Vaskrsa i desetog posle Spasovdana.
Mnogi brakovi se sklapaju dok parovi još plutaju u oblacima zaljubljenosti i neretko, brzo i "pucaju".
Sveti apostol Karp je bio jedan od Sedamdesetorice apostola, dok je Sveti apostol Alfej bio otac dvojice apostola iz Dvanaestorice i to Jakova Alfejeva i Mateja Jevanđelista.
Sveti Teofan osvetljava ideju da pravi sledbenici Hrista ne treba da teže materijalnim blagodatima, već da prihvate izazove i teškoće kao deo svog putovanja. On koristi primer Isusa Hrista, koji je trpeo mnoge nevolje, kao uzor za sve koji žele da idu njegovim putem. U ovom kontekstu, stradanje i odricanje postaju sredstva za duhovno pročišćenje i rast. Kao što je narod Izraela lutao po pustinji, tako i svakodnevni život vernika može biti pun iskušenja, ali cilj je svetlost – duhovna sreća i blagoslov koji dolaze nakon teških vremena.
Patnja, koliko god teška bila, nije kraj, već prolaz ka nečemu višem.
Iskušenja dolaze onda kada se srce vezuje za ono prolazno, jer Bog želi da ga usmeri ka onome što je večno.
Veliki je izazov pružen čoveku onim šta će on da učini sa patnjom i bolom, isticao je Jerotić.
Od Jerusalima, preko Svete Gore do Rusije, od izgubljenih ruku do isceljenja – ova svetinja se 25. januara posebno proslavlja, a vernici joj se obraćaju za porođaj, zdravlje deteta i pomoć onda kada ljudska snaga više nije dovoljna.
Zahtevati od drugih više nego od sebe daleko je lakše i jednostavnije.
Pravoslavno shvatanje ljubavi podrazumeva žrtvu, odricanje i slobodu.
U autorskom tekstu koji prenosimo u celosti, sveštenik pri Hramu Svete Trojice u Starom gradu Budvi objašnjava na koji način priprema, blagoslov i vrlinski život supružnika mogu izgraditi istinsku bračnu zajednicu.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poslao snažnu božićnu poruku o miru, srcu koje treba da se promeni i veri koja ne počinje od spoljašnje veličine, već iznutra.
Crkva Hristovog Rođenja jedna je najstarijih sačuvanih hrišćanskih crkava na svetu, podignuta u 4. veku, u vreme cara Konstantina.
Broj zlatnika simbolizuje godine Isusa Hrista, a vernici veruju da pronalazak dukata donosi blagoslov i napredak za narednu godinu.
Navikli smo da veru pretvaramo u spisak zahteva i obećanja, ali Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u jednoj kratkoj misli ruši tu logiku i vraća nas na pitanje koje ne može da se zaobiđe: šta zapravo znači stati pred Boga bez trgovine i bez računa?
Sastojci za ovu poslasticu mere se u šoljama i kašikama, priprema je laka, a svaki zalogaj donosi toplinu i miris doma.
Stihovi 2:284-285 iz Kurana otkrivaju kako svaka misao, delo i osećanje oblikuju našu svakodnevnicu i podsećaju na odgovornost pred Božijom prisutnošću.