U TEŠKIM ŽIVOTNIM TRENUCIMA UVEK SE OVOGA SETITE I ODMAH ĆE BITI LAKŠE! Savet Svetog Nektarija vredan zlata!
Stradanja i teškoće nisu znak Božjeg odsustva, već često upravo njegove blizine.
Kada dođu bolest, gubitak, strah ili potpuni osećaj bezizlaza, svi postaju vernici.
Mnogi ljudi koji godinama nisu imali nikakav odnos prema veri, niti su ulazili u hramove, upravo u najtežim trenucima okreću se Crkvi.
Kada dođu bolest, gubitak, strah ili potpuni osećaj bezizlaza, i oni koji su sebe smatrali nevernicima pale sveću i prvi put ulaze u hram, verujući da će tu pronaći izlaz iz problema koji su ih snašli. U takvim situacijama često se javlja uverenje da će sam dolazak u Crkvu doneti olakšanje i promeniti tok događaja.
Upravo o tim očekivanjima i onome što vera zaista znači govorio je jednom prilikom otac Haralambos Papadopulos.
- Ulazak u Crkvu ne znači rešenje svih problema. Postoji mišljenje da su ulazak u Crkvu i vera u Boga rešenje za sve probleme. Mnogi vam govore "dođite u Crkvu, i vaši problemi će nestati" - počeo je on i nastavio:
- Ali vi možete doći u Crkvu i imati više iskušenja i veće borbe. Ako mislite da se nećete razboleti zato što se molite i postite, ili ako se razbolite, da ćete uskoro biti dobro, ili da se vaše dete neće razboleti, da će vam posao uvek dobro ići, da nikada nećete ostati bez posla, onda ćete se veoma razočarati u Crkvu.
U žitijima Svetih i uopšte u duhovnom životu, naglašava, ne srećemo se sa odsustvom problema, već sa unutrašnjim putem koji vam daje Blagodat, omogućivši vam da prođete kroz oganj iskušenja i problema, bez sagorevanja.
- Na primer, Sveti Porfirije je bio pokretna bolnica, nijedan njegov problem nije bio rešen, prošao je kroz mnoge bolesti i iskušenja. Ali blagodaću Duha Svetoga, imao u sebi takvu utehu i toliku silu, da iskušenja nisu uticala na njegov život u toj meri da bi mu izazvala tugu i razočarenje.
Rekao je da je upravo ono to, što vernik dobija unutar Crkve.
- Jednu drugu dinamiku suočavanja sa problemima, radikalnim pitanjima svog postojanja, a to su bol i patnja. Ali problemi se ne otklanjaju, iskušenja se ne eliminišu. Niko ne ostaje netaknut jer pripada Crkvi - objasnio je otac Haralambos Papadopulos.
Stradanja i teškoće nisu znak Božjeg odsustva, već često upravo njegove blizine. Osećaj bespomoćnosti sve češće postaje deo svakodnevice. Sve tri zamke, kako je navedeno, se ujedinjuju i imaju samo jedan cilj - da nas bace u očaj. Opsežna analiza višedecenijskih istraživanja otkriva složene uzroke razlika u religioznosti i pokazuje kako društveni položaj, psihološki obrasci i istorijske okolnosti oblikuju odnos prema veri, čak i tamo gde su uloge strogo podeljene

U TEŠKIM ŽIVOTNIM TRENUCIMA UVEK SE OVOGA SETITE I ODMAH ĆE BITI LAKŠE! Savet Svetog Nektarija vredan zlata!
ŠTA ČINITI KAD SVE KRENE NAOPAKO? Arhimandrit Vasilije kaže da je ovo jedini izlaz, a malo ko baš ka njemu krene
TRI ZAMKE ĐAVOLA U KOJE SVAKODNEVNO UPADAMO: Poznati manastir objavio koje su, kako ih izbeći i tako spasti sebe opšteg ludila
ZAŠTO SU ŽENE RELIGIOZNIJE OD MUŠKARACA: Zagonetka koju nauka ne uspeva lako da razreši
Hrišćanski život nije put bez poteškoća.
Sveti oci vekovima su upozoravali da je najveća borba upravo ona koja se vodi u dubini duše.
Nije vera odsustvo bola, već pouzdanje da bol ima smisao.
I dobro i loše je od Gospoda.
U besedi za nedelju treće sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Mojseju, Muhamedu i prirodi kao osloncima koje mnogi prihvataju, ali ih stavlja pred potpuno drugačiji sud.
U jednoj od svojih pouka Svetogorac otkriva gde počinje gubitak unutrašnjeg mira i zašto se upravo tu krije prekretnica između rasutosti i molitvenog spokojstva.
Nakon požara koji je progutao unutrašnjost doma i pričinio veliku materijalnu štetu, vatrogasci su među gareži i urušenim stvarima pronašli potpuno očuvanu ikonu, dok je brza intervencija sprečila tragediju i omogućila da svi izađu bez povreda.
U vremenu kada se emocije potiskuju i tuga skriva, pouka velikog srpskog duhovnika 20. veka pomaže da pronađemo spokoj u duši i oslobodimo se negativnih posledica stresa i napetosti.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
Od Biblije i Talmuda do kabale i hrišćanske tradicije, izvori nude različita tumačenja: od Božijeg sluge i nebeskog protivnika do simbola unutrašnjeg nagona i sile tame koja oblikuje razumevanje dobra i zla.
Nakon požara koji je progutao unutrašnjost doma i pričinio veliku materijalnu štetu, vatrogasci su među gareži i urušenim stvarima pronašli potpuno očuvanu ikonu, dok je brza intervencija sprečila tragediju i omogućila da svi izađu bez povreda.
U izjavi saučešća upućenoj porodici Knežević nema lakih uteha ni objašnjenja za prerani odlazak deteta, već tiho saosećanje i priziv vere u trenutku kada bol prevazilazi svaku ljudsku meru.