U izjavi saučešća upućenoj porodici Knežević nema lakih uteha ni objašnjenja za prerani odlazak deteta, već tiho saosećanje i priziv vere u trenutku kada bol prevazilazi svaku ljudsku meru.
U trenutku kada reči lako postaju suvišne, a tišina dobija težinu ispovesti, izjava saučešća patrijarha Porfirija, upućena protojereju Ostoji Kneževiću i protinici Viktoriji, izdvaja se kao svedočanstvo vere koja ne beži od bola, već ga nosi zajedno s onima koji stradaju.
Tišina koja nosi težinu koju reči ne mogu da izgovore
Vest o upokojenju njihovog sina Jovana već je potresla vernike i širu javnost, ali upravo kroz reči patrijarha otkriva se dublji sloj crkvenog odgovora na tragediju koja prevazilazi svaku ljudsku meru razumevanja. Njegova poruka ne pokušava da objasni gubitak niti da ga ublaži površnim utehama. Naprotiv, ona priznaje nemoć jezika pred ranom koja boli.
- Hristos vaskrse! Iako utvrđeni u nerazrušivoj nadi večnog života, koji ovaj pozdrav objavljuje i u svet donosi, ne možemo da se ne nađemo duboko pogođeni i do temelja svog bića potreseni tragičnim i preranim odlaskom iz ovog sveta vašeg voljenog čeda, deteta Božjeg Jovana - istakao je patrijarh srpski Porfirije na početku.
U ovom uvodnom prizivu vaskršnje radosti, patrijarh ne skriva paradoks koji stoji u središtu hrišćanskog iskustva: vera u pobedu života ne briše bol zbog smrti. Upravo suprotno, ona ga čini još vidljivijim jer se ljubav prema upokojenom ne gasi, već postaje još snažnija u odsustvu.
U nastavku izjave saučešća posebno odjekuje odluka da se ne govori više nego što je potrebno. Patrijarh svesno odustaje od pokušaja da zaceli ranu roditeljskih srca:
- Svaka reč ljudska, a samim tim i naša, nedovoljna je u ovom bolnom trenutku da zaceli ranu vaših roditeljskih srca i nadomesti ovaj nenadoknadivi gubitak. Otuda se i mi ne osmeljujemo da sopstvenim moćima ublažavamo vašu tugu niti da vas podsećamo na ono što i sami, utvrđeni u veri, živite. Nasuprot tome, mi se u ovom tužnom času prepuštamo blagoslovenom ćutanju i, poput Simona Kirinejca, ljubavlju i saosećanjem hitamo ka vašoj golgoti da zajedno s vama ponesemo teški krst koji vam je ljubav Spasiteljeva dodelila, jer: Misli moje nisu vaše misli niti su vaši putevi moji putevi, veli Gospod. Koliko su nebesa viša od zemlje, toliko su putevi moji viši od vaših puteva i misli moje od vaših misli, veli se kod proroka Isaije.
Mitropolija crnogorsko-primorska
Jovan Knežević sahranjen je na mesnom groblju kod Manastira Kosijerevo
Slika koju potom priziva patrijarh, pozivajući se na Simona Kirinejca, daje ton čitavoj izjavi: ne objašnjavati krst, već ga poneti zajedno s onima koji ga nose. U toj slici sadržana je suština pastirske brige, ne udaljena uteha, već blizina koja deli težinu.
Nada koja ostaje kada sve drugo utihne
U završnici, patrijarh srpski vraća se veri kao jedinom osloncu koji ne poništava bol, ali ga preobražava. Molitva da "prestavljeno čedo Jovana primi u naručje večne ljubavi" nije izgovorena kao utešna fraza, već kao ispovedanje poverenja da smrt nema poslednju reč.
- Ne gubeći veru u pobedu koju je Hristos jednom zasvagda izvojevao za svakog od nas, molimo se Njemu, životu i vaskrsenju našem, da prestavljeno čedo Jovana primi u naručje večne ljubavi i nastani ga tamo gde pravedni blaženstvuju, a vama daruje utehu i snagu do ponovnog susreta u Carstvu budućeg veka. Hristos vaskrse - reči su kojima je patrijarh završio izjavu saučešća.
Izjava patrijarha Porfirija, pročitana tokom opela u Kosijerevu, daje nadu koja ne briše suze, ali im daje smisao. Nada da rastanak nije konačan, već privremen. Nada da ljubav, jednom darovana, ne prestaje. U toj tišini, između izgovorenih reči i neizgovorene tuge, prepoznaje se ono najdublje - zajedništvo koje ne prestaje ni pred licem smrti.
Jerej Igor Gurčenkov stradao je u saobraćajnoj nesreći, a vest o njegovoj smrti izazvala je šok i duboku tugu među vernicima parohije Svetog arhangela Mihaila u Getingenu.
Uz molitve poglavara Srpske pravoslavne crkve, sveštenstva, porodice i prijatelja, na večni počinak ispraćena majka bivšeg predsednika Republike Srpske Milorada Dodika.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Veliki svetitelj našeg vremena objašnjava zašto put ljubavi smatra kraćim i bezbednijim, čak i kada se čovek suočava sa sopstvenim slabostima i iskušenjima.
Vernica Natalija nasledila je ikonu "Smolenska Odigitrija", koja se u njenom domu čuva generacijama, ali se zbog troškova kod notara našla pred odlukom koja joj nije bila laka.
Protojerej Mihail Bregvadze tvrdi da je odluka povezana sa okolnostima smrti, dok majka pokojnice odbacuje njegove navode i traži da se ne iznose nepotvrđene tvrdnje o ovoj porodičnoj tragediji.
Smrt Marije Belečiju i njene trinaestogodišnje ćerke Izabele potresla je Italiju, a opelo je otvorilo teško pitanje pravoslavnog odnosa prema grehu, odgovornosti i Božijem milosrđu.
U Svetovaznesenskom hramu služena je zaupokojna liturgija uz prisustvo više arhijereja Srpske pravoslavne crkve, dok je patrijarh besedio nad odrom upokojenog Stojana Sladojevića.
Patrijarh Porfirije služio opelo u hramu Uspenja Presvete Bogorodice, gde su se sabrili monasi, rodbina, prijatelji i građani da odaju poslednju počast voljenom pastiru Eparhije bačke.
U prazničnoj besedi vladika Ilarion govorio o Krstu kao putokazu koji vraća Hristu, dok je poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao na dobro, vrlinu, žrtvu, darivanje i jedinstvo među ljudima.
Svetinja čiji su temelji osvećeni 2008. godine nalazi se nadomak četiri fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, a u njoj se bogoslužbeni život odvija već više od deset godina.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
U prazničnoj besedi vladika Ilarion govorio o Krstu kao putokazu koji vraća Hristu, dok je poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao na dobro, vrlinu, žrtvu, darivanje i jedinstvo među ljudima.
Pouka svetogorskog starca govori o monahu koji je pokušao da se skloni pred napadima demona, ali i o onome što se od vernika traži u trenutku kada ga savladaju strah, nemir i osećaj nemoći.
U središtu je jerarh koji uzdiže Krst, ali pažnju privlače i dve carske ličnosti i dvojica đakona. Stručni izvori objašnjavaju šta predstavljaju i kako je nastala ova upečatljiva kompozicija.