Iza dileme koja deli vernike stoji jednostavno pravilo – važnije je srce sa kojim se molitva upućuje nego mesto na kojem se sveća pali.
Gotovo da nema pravoslavnog vernika koji makar jednom nije zastao pred gorionicom u hramu i zapitao se gde tačno treba zapaliti sveću za zdravlje. Dilema je posebno česta kada se pred vernikom nađu dva reda mesta za sveće ili kada u hramu primeti da jedni odlaze na levu, a drugi na desnu stranu. U želji da postupi ispravno, čovek često počinje da traži pravilo koje možda uopšte i ne postoji.
Tokom godina među narodom su se pojavila različita tumačenja. Neki veruju da je jedna strana namenjena živima, a druga upokojenima, dok drugi pokušavaju da prate šta rade ostali vernici. Međutim, sveštenici iznova podsećaju da suština paljenja sveće nije u mestu na kojem će ona stajati, već u molitvi sa kojom se prinosi.
Na ovu nedoumicu odgovorio je protojerej Tarasije Zabudko, ističući da se odgovor ne nalazi u rasporedu svećnjaka, već u duhovnom smislu samog čina.
- Sveću treba paliti ne na određenom mesu ili strani hrama, već sa pravim raspoloženjem duše. Sveća simbolizuje molitvu. Njen plamen, koji se uzdiže ka nebu, podseća čoveka na to kuda i njegova duša treba da stremi. Zato je paljenje sveće bez molitve besmisleno i može se smatrati svojevrsnim mnogobožačkim odnosom prema veri - objašnjava otac Tarasije.
Plamen sveće vekovima zauzima posebno mesto u pravoslavnoj tradiciji. On predstavlja čovekovu molitvu koja se uznosi Bogu, ali i podsećanje da hrišćanin treba da bude svetlost drugima svojim delima. Zbog toga sveća nikada nije bila samo spoljašnji obred niti predmet koji sam po sebi donosi blagoslov.
Sveća kao žrtva i dar Bogu
Otac Tarasije podseća da sveća ima i drugo značenje koje se danas često zaboravlja – ona predstavlja žrtvu koju čovek prinosi Bogu.
- Nekada su ljudi u hram donosili ono što su sami proizveli ili stekli svojim radom, ono što je predstavljalo plod njihovog truda. To su mogli biti povrće, voće ili životinje. Kasnije, u novozavetno vreme, mnogi hrišćani su sami pravili sveće i pekli hleb koji su prinosili hramu. Danas, naravno, nemaju svi mogućnost niti umeće da sami naprave sveću ili, na primer, ispeku prosforu. Ipak, to ne umanjuje žrtveni smisao sveće ili prosfore, jer čovek i danas, kada ih uzima, prinosi dar hramu od onoga što je stekao svojim radom – od svoje zarade i drugih prihoda - kaže on.
Magnific / Anna Shvets
Otac taradije ističće da sveću ne treba paliti ne na određenom mesu ili strani hrama, već sa pravim raspoloženjem duše
Upravo zato kupovina i paljenje sveće nisu obična formalnost. Reč je o maloj žrtvi kojom čovek pokazuje zahvalnost Bogu i učestvuje u životu Crkve.
Zašto je žrtva važna u hrišćanstvu
Govoreći o dubljem smislu ovog čina, protojerej Tarasije podseća da je grehom čoveka zlo ušlo u svet i da posledice tog pada ne snosi samo čovek, već celokupna tvorevina.
- Međutim, čovek u svom duhovnom slepilu često to ne vidi ili ne želi da vidi. Upravo zato je ustanovljena žrtva, da bi čovek stalno imao na umu svoju odgovornost za čitavu tvorevinu i da bi znao da svaki greh zahteva pokajanje i ispravljanje. Zbog toga je suština žrtve danas pre svega u čovekovom pokajanju - naglašava on.
Drugim rečima, vrednost sveće ne meri se njenom veličinom, cenom ili mestom na kojem je zapaljena, već stanjem srca onoga ko je pali.
Gde onda zapaliti sveću za zdravlje?
Odgovor Crkve je jasan: sveća za zdravlje može se zapaliti pred bilo kojom svetinjom u hramu. Mnogo je važnije da čovek tada izgovori iskrenu molitvu za svoje bližnje nego da razmišlja da li je izabrao „pravu“ stranu.
- Kada dolazimo u hram, mnogo je važnije da ne razmišljamo o tome na kojoj ćemo strani upaliti sveću. Za zdravlje se ona može upaliti pred bilo kojom svetinjom u hramu, već da se potrudimo da naša molitva za rodbinu i bližnje bude iskrena i delotvorna. To je moguće samo ako u sebi nosimo pokajničko osećanje. Setite se reči: "I oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim." Upravo je to ono što je zaista važno - zaključuje otac Tarasije.
Zato, sledeći put kada se nađete pred svećnjakom i zapitate gde tačno treba da zapalite sveću za zdravlje, setite se da odgovor nije ni levo ni desno. Odgovor je u molitvi, veri i iskrenom obraćanju Bogu.
Muškarac i žena u blagoslovenom braku saradnici su Božiji u delu stvaranja novog života, pa rađanje dece nije nešto što je odvojeno od duhovnog smisla braka, kaže otac Dejan.
On je naglasio da ne smemo dozvoliti da deca, umesto da se uče molitvi, dobroti i svetosti, uče da se igraju sa onim što je Hristos pobedio, sa mrakom, strahom i smrću.
U besedi za subotu 22. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća na Hristovo ćutanje pred Pilatom i objašnjava zašto je ponekad mudrije prećutati provokaciju nego dokazivati istinu onome ko ne želi da je čuje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Njegov život obeležili su godine provedene u samoći, molitvi i postu, ali i neobičan susret sa čovekom kojem je prorekao da će postati vizantijski car.
Muškarac i žena u blagoslovenom braku saradnici su Božiji u delu stvaranja novog života, pa rađanje dece nije nešto što je odvojeno od duhovnog smisla braka, kaže otac Dejan.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Od hramova do krsnih slava u domovima, ovi znaci vere imaju duboku simboliku, ali Crkva upozorava na granicu između pobožnosti i narodnih verovanja koja se udaljavaju od njenog učenja.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Naizgled obični svećnjaci sa dve i tri sveće nose poruku staru vekovima — kroz njih se otkriva tajna Hristovih priroda i Svete Trojice, ali i snaga vere koja osvetljava dušu.
Muškarac i žena u blagoslovenom braku saradnici su Božiji u delu stvaranja novog života, pa rađanje dece nije nešto što je odvojeno od duhovnog smisla braka, kaže otac Dejan.
On je naglasio da ne smemo dozvoliti da deca, umesto da se uče molitvi, dobroti i svetosti, uče da se igraju sa onim što je Hristos pobedio, sa mrakom, strahom i smrću.
Njegov život obeležili su godine provedene u samoći, molitvi i postu, ali i neobičan susret sa čovekom kojem je prorekao da će postati vizantijski car.
Vernici su praznik Svete Petke proslavili u svetinjama na Kalemegdanu. U Crkvi Ružici služene su dve liturgije, a mnogi su došli i u Kapelu Svete Petke da se poklone moštima svetiteljke i uzmu vodu sa izvora.
U besedi za subotu 22. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća na Hristovo ćutanje pred Pilatom i objašnjava zašto je ponekad mudrije prećutati provokaciju nego dokazivati istinu onome ko ne želi da je čuje.
Veliki ruski svetitelj objašnjava zašto ne možemo sve što nam se događa pripisati unapred određenom putu i kako odluke naših predaka, ali i naši lični izbori, utiču na život.