SA SLAVSKOM SVEĆOM NIKADA NE RADITE OVO – TO NE DONOSI BOLJITAK U KUĆI: Slobodan Vučetić otkriva kako se prave i ispravno upotrebljavaju voštanice (VIDEO)
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Plamen sveće u hrišćanstvu nikada nije samo svetlost. On je tiha molitva koja stoji uspravno pred ikonom, znak žrtve koja se prinosi bez reči i svedočanstvo nade koja ne sagoreva. U tom tankom stubu voska sabrana je radost krštenja, tišina molitve, svečanost venčanja i dostojanstvo poslednjeg ispraćaja. Zato je svaka prava voštanica više od predmeta – ona je produžena ruka vere. A iza nje često stoje ljudi čije se ime retko čuje, ali čiji rad traje decenijama. Jedan od njih je Slobodan Vučetić, voskar iz čačanskog sela Ježevica.
RINA
Voskar Slobodan Vučetić
Vekovi svetlosti u mirisu voska
Voskarski zanat, postojan poput samog plamena, spada među najstarije veštine očuvanja svetlosti u narodnoj i crkvenoj tradiciji. U vremenima kada nije bilo električne rasvete, ručno pravljena sveća od pčelinjeg voska bila je i nužnost i svetinja. Obasjavala je domove, crkve, trpeze, ali i sva tužna i radosna čovekova stanja. I danas, uprkos brzini i veštačkim rešenjima, voskari čuvaju nasleđe koje miriše na med, prirodu i sećanja predaka.
Zanat naučen u tišini manastira
Za Slobodana Vučetića vosak nije samo materijal, već odgovor na životni poziv. Voskarskim zanatom bavi se već 29 godina, a prve korake naučio je u velikoj svetinji male srpske Svete Gore – u manastiru Preobraženje u Ovčar Banji. Tamo je, kako kaže, razumeo da je sveća – jedna od najčistijih žrtava Bogu. Zanat mu je pomogao da izdržava porodicu, ali i da ostane u veri, radeći posao koji nosi dublji smisao.
RINA
Izrada voštanica
– Sveća se provlači kroz čovekov život od rođenja pa do upokojenja. Pali se za znamenje deteta kada se u crkvi uzima vodica, na krštenju, na venčanju, pri opelu. Voštanica ima svrhu i namenu kroz ceo čovekov vek. Zato i govorim da su ove sveće mnogo važne – tada se ugađa Bogu i prinosi čista žrtva. Tako smo naučili u manastiru i njeno značenje, pa sam tako i ušao u ovaj posao – priča Slobodan.
Tajne ručne izrade voštanice
Za razliku od masovne proizvodnje, prava voštanica, tvrdi on, može da nastane samo pod rukom majstora. Vosak je živ materijal – sporo prima toplotu, sporo se hladi i traži strpljenje.
– Mogu tri do četiri puta da menjam oblik dok radim jednu sveću, kao kada se mesi jufka za uštipke. Dužina zavisi od debljine, obično ide oko osam sveća u kilogramu. Radimo desetku, šesticu, peticu – sve po potrebi – objašnjava.
U narodu se i danas može čuti da „livenje“ ili „kićenje“ sveće na slavskoj trpezi navodno nagoveštava rodnu godinu. Slobodan to mirno odbacuje kao praznoverje.
– Fitilj mora da odgovara debljini sveće da bi ravnomerno gorela. Kod parafinskih sveća stavlja se tanji fitilj pa brže izgore. To nema nikakve veze sa crkvenim predanjem – kaže.
RINA
Slobodan Vučetić izrađuje voštanice već 29 godina
Kako se dobija sveća koja gori dva dana
Posebnu pažnju, dodaje, zahteva i hlađenje. Što duže sveća stoji, sporije i ravnomernije gori.
– Sveža sveća mora da odstoji pre upotrebe. Šestice, gde ide šest sveća u kilogramu, gore i do 18 sati. Radio sam i velike, od pola kilograma, za Veliki petak i plaštanicu – gore dva dana i dve noći. To jasno govori šta je pravi vosak, a šta nije – zaključuje Slobodan.
Pokreti ruku u radionici liče na tihu molitvu. Valjanje mora biti jednako s obe strane da bi sveća bila pravilna, cilindrična i lepa. Završni vrh oblikuje se daščicom pod uglom od 45 stepeni. Kao i kod ručnog razvijanja kora za pitu, presuđuje iskustvo. Vosak, za razliku od drugih materijala, dopušta ispravke, ali ne trpi brzinu.
RINA
Voštanice
Voskarski zanat Slobodana Vučetića i danas čuva svetlost koja vekovima prati narod kroz najvažnije trenutke života. U svakoj njegovoj sveći sabrana je tišina manastira u kojem je učio, miris pčelinjaka, toplina doma i trag molitve koja se diže ka nebu.
Dok god pred ikonama stoji upaljena voštanica, dok se na krsnim slavama i u hramovima prinosi svetlost kao čista žrtva, biće i onih koji će, poput Slobodana, strpljivo čuvati zanat kroz koji vera dobija svoj vidljivi plamen.
Krsna slava nije samo porodična svetkovina, već sveti dan kada se vera, molitva i gostoprimstvo sjedinjuju u toplini doma, a domaćin s poštovanjem i radošću dočekuje svakog gosta kao brata u Hristu.
Prema crkvenom poretku, proslavljanje sveca zaštitnika doma ne započinje trpezom, već molitvom na večernjoj službi, kada vernik sabira srce i misli u zahvalnosti Bogu i svom svetitelju.
Iako su naši stari znali prigodne zdravice, mnogi danas nisu sigurni kako da pozdrave domaćina, izgovore čestitku i učestvuju u prvom obredu koji sledi čim pređu prag slavske kuće.
Od Nemanjića i Svetog Save do legendi o skrivenom blagu i izvoru za koji se veruje da ima posebnu snagu, svetinja u dolini reke Studenice i dalje spaja proverenu istoriju i predanja koja ne prestaju da žive.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Portal Religija.rs objavljuje faksimil odluke kojom je Hrvatska zaštitila "slavu", "krsnicu" i "krsno ime", uz običaje i simbole vekovima vezane za srpsku pravoslavnu tradiciju.
Sveća i dalje gori, kolač se lomi, ali su gosti često na ekranu – dok jedni žale za starim običajima, drugi tvrde da se suština nije pomerila ni za korak i da slava i dalje okuplja, samo na drugačiji način.
Na prazničnoj liturgiji, starešina Sabornog hrama govorio je o svetosti, krsnoj slavi i veri koja ne staje na običajima, već traži ličnu promenu, odgovornost i život u istini.
Liturgija, reči patrijarha Porfirija i prisustvo verskih lidera i uglednih gostiju iz zemlje i inostranstva učinili su da se porodični praznik pretvori u događaj sa širim značenjem.
U besedi za petak 2. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto za služenje Crkvi nisu dovoljni ni znanje ni ljudsko priznanje, već blagodat koja se prenosi od apostolskih vremena.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju praznik Prepodobnog Isakija Ispovednika po starom kalendaru, a Prepodobnog Onufrija Velikog i Svetog Petra Atoskog po novom kalendaru. Katolička crkva slavi blagdan Presvetog Srca Isusovog, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Jedna kratka pouka gruzijskog svetitelja objašnjava zašto se molitva često pretvara u naviku bez unutrašnjeg reda i kako se, kroz jednostavan duhovni poredak, vraća svojoj punoj snazi i smislu.