SA SLAVSKOM SVEĆOM NIKADA NE RADITE OVO – TO NE DONOSI BOLJITAK U KUĆI: Slobodan Vučetić otkriva kako se prave i ispravno upotrebljavaju voštanice (VIDEO)
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Plamen sveće u hrišćanstvu nikada nije samo svetlost. On je tiha molitva koja stoji uspravno pred ikonom, znak žrtve koja se prinosi bez reči i svedočanstvo nade koja ne sagoreva. U tom tankom stubu voska sabrana je radost krštenja, tišina molitve, svečanost venčanja i dostojanstvo poslednjeg ispraćaja. Zato je svaka prava voštanica više od predmeta – ona je produžena ruka vere. A iza nje često stoje ljudi čije se ime retko čuje, ali čiji rad traje decenijama. Jedan od njih je Slobodan Vučetić, voskar iz čačanskog sela Ježevica.
RINA
Voskar Slobodan Vučetić
Vekovi svetlosti u mirisu voska
Voskarski zanat, postojan poput samog plamena, spada među najstarije veštine očuvanja svetlosti u narodnoj i crkvenoj tradiciji. U vremenima kada nije bilo električne rasvete, ručno pravljena sveća od pčelinjeg voska bila je i nužnost i svetinja. Obasjavala je domove, crkve, trpeze, ali i sva tužna i radosna čovekova stanja. I danas, uprkos brzini i veštačkim rešenjima, voskari čuvaju nasleđe koje miriše na med, prirodu i sećanja predaka.
Zanat naučen u tišini manastira
Za Slobodana Vučetića vosak nije samo materijal, već odgovor na životni poziv. Voskarskim zanatom bavi se već 29 godina, a prve korake naučio je u velikoj svetinji male srpske Svete Gore – u manastiru Preobraženje u Ovčar Banji. Tamo je, kako kaže, razumeo da je sveća – jedna od najčistijih žrtava Bogu. Zanat mu je pomogao da izdržava porodicu, ali i da ostane u veri, radeći posao koji nosi dublji smisao.
RINA
Izrada voštanica
– Sveća se provlači kroz čovekov život od rođenja pa do upokojenja. Pali se za znamenje deteta kada se u crkvi uzima vodica, na krštenju, na venčanju, pri opelu. Voštanica ima svrhu i namenu kroz ceo čovekov vek. Zato i govorim da su ove sveće mnogo važne – tada se ugađa Bogu i prinosi čista žrtva. Tako smo naučili u manastiru i njeno značenje, pa sam tako i ušao u ovaj posao – priča Slobodan.
Tajne ručne izrade voštanice
Za razliku od masovne proizvodnje, prava voštanica, tvrdi on, može da nastane samo pod rukom majstora. Vosak je živ materijal – sporo prima toplotu, sporo se hladi i traži strpljenje.
– Mogu tri do četiri puta da menjam oblik dok radim jednu sveću, kao kada se mesi jufka za uštipke. Dužina zavisi od debljine, obično ide oko osam sveća u kilogramu. Radimo desetku, šesticu, peticu – sve po potrebi – objašnjava.
U narodu se i danas može čuti da „livenje“ ili „kićenje“ sveće na slavskoj trpezi navodno nagoveštava rodnu godinu. Slobodan to mirno odbacuje kao praznoverje.
– Fitilj mora da odgovara debljini sveće da bi ravnomerno gorela. Kod parafinskih sveća stavlja se tanji fitilj pa brže izgore. To nema nikakve veze sa crkvenim predanjem – kaže.
RINA
Slobodan Vučetić izrađuje voštanice već 29 godina
Kako se dobija sveća koja gori dva dana
Posebnu pažnju, dodaje, zahteva i hlađenje. Što duže sveća stoji, sporije i ravnomernije gori.
– Sveža sveća mora da odstoji pre upotrebe. Šestice, gde ide šest sveća u kilogramu, gore i do 18 sati. Radio sam i velike, od pola kilograma, za Veliki petak i plaštanicu – gore dva dana i dve noći. To jasno govori šta je pravi vosak, a šta nije – zaključuje Slobodan.
Pokreti ruku u radionici liče na tihu molitvu. Valjanje mora biti jednako s obe strane da bi sveća bila pravilna, cilindrična i lepa. Završni vrh oblikuje se daščicom pod uglom od 45 stepeni. Kao i kod ručnog razvijanja kora za pitu, presuđuje iskustvo. Vosak, za razliku od drugih materijala, dopušta ispravke, ali ne trpi brzinu.
RINA
Voštanice
Voskarski zanat Slobodana Vučetića i danas čuva svetlost koja vekovima prati narod kroz najvažnije trenutke života. U svakoj njegovoj sveći sabrana je tišina manastira u kojem je učio, miris pčelinjaka, toplina doma i trag molitve koja se diže ka nebu.
Dok god pred ikonama stoji upaljena voštanica, dok se na krsnim slavama i u hramovima prinosi svetlost kao čista žrtva, biće i onih koji će, poput Slobodana, strpljivo čuvati zanat kroz koji vera dobija svoj vidljivi plamen.
Krsna slava nije samo porodična svetkovina, već sveti dan kada se vera, molitva i gostoprimstvo sjedinjuju u toplini doma, a domaćin s poštovanjem i radošću dočekuje svakog gosta kao brata u Hristu.
Prema crkvenom poretku, proslavljanje sveca zaštitnika doma ne započinje trpezom, već molitvom na večernjoj službi, kada vernik sabira srce i misli u zahvalnosti Bogu i svom svetitelju.
Iako su naši stari znali prigodne zdravice, mnogi danas nisu sigurni kako da pozdrave domaćina, izgovore čestitku i učestvuju u prvom obredu koji sledi čim pređu prag slavske kuće.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Uz liturgiju u Gornjem Ostrogu i snažne reči o pokajanju, smirenju i istinskoj veri, vernicima je sa hramovne slave upućen poziv na unutrašnju promenu koja, kako je poručeno, počinje u tišini srca, a potvrđuje se delima.
Kosovsko-albanski advokat Toma Gaši tražio uklanjanje srpskog hrama, dok Crkva upozorava na direktan govor mržnje, istorijsku netrpeljivost i ugrožavanje svetinja u postkonfliktnom okruženju.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Dok se po društvenim mrežama šire brojni „recepti“ za slavu, protojerej Srećko Zečević objašnjava šta je zaista potrebno pripremiti i zašto je to važnije od bogate trpeze.
Na svakoj slavskoj trpezi ono zauzima sveto mesto — simbol je vaskrsenja, zajedništva i zahvalnosti Bogu. Evo zašto se njegovo posluženje smatra molitvom, a ne običajem.
Slavska sveća bi trebalo da bude od pravog voska, lepo ukrašena i visine od 50 do 60 cm. Obavezno se pali na dan slave pre nego što se preseče slavski kolač, i to uz molitvu domaćina, koji se prekrsti, pomoli i celiva sveću, izražavajući time ljubav prema svetitelju i činu slave.
Sve više vernika priznaje da im se molitva pretvorila u praznu naviku, ali pouka starca sa Atosa pokazuje da problem nije u rečima, već u odnosu koji gradimo sa Bogorodicom i Bogom.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
Monah otkriva recept iz svog „Svetogorskog kuvara“ – jednostavan, aromatičan hleb s maslinama i paprikom, koji od običnog obroka pravi malu meditaciju u vašoj kuhinji i unosi duh Hilandara u dom.