Duhovna riznica 02.07.2026 | 22:56

SVEĆA I TAMJAN MOGU DA POMOGNU, ALI I DA ODMOGNU AKO SE POGREŠNO KORISTE: Sveštenici otkrivaju u čemu vernici najčešće greše

Slika Autora
Izvor: Religija.rs
Autor: Saša Tošić
Google Dodaj Religija kao željeni izvor na Googlu
SVEĆA I TAMJAN MOGU DA POMOGNU, ALI I DA ODMOGNU AKO SE POGREŠNO KORISTE: Sveštenici otkrivaju u čemu vernici najčešće greše
shutterstock.com/Travel Faery

Od hramova do krsnih slava u domovima, ovi znaci vere imaju duboku simboliku, ali Crkva upozorava na granicu između pobožnosti i narodnih verovanja koja se udaljavaju od njenog učenja.

Malo je stvari koje su toliko prisutne u pravoslavnom životu kao sveća, tamjan i ikona. Oni se nalaze u hramovima i domovima vernika, prate praznike, porodične događaje, molitve i trenutke u kojima se čovek obraća Bogu.

Vekovima i sveča i tamjan nose duboku simboliku. Sveća je znak molitve i vere, tamjan izraz poštovanja prema svetinji, a ikona vidljivi podsetnik na Hrista, Bogorodicu i svetitelje. Zbog njihove prisutnosti u svakodnevnom životu, oko njih su se razvila različita narodna tumačenja. Neka su nastala iz želje ljudi da veru izraze kroz običaje koji su im bliski, dok su se druga udaljila od crkvenog učenja.

Zato Crkva razlikuje poštovanje svetinje od verovanja da predmet sam po sebi ima posebnu moć. U pravoslavnom razumevanju suština nije u materiji, već u odnosu čoveka prema Bogu.

Sveća - znak molitve i vere

Paljenje sveće jedan je od najpoznatijih izraza pravoslavne pobožnosti. Vernici je pale tokom bogosluženja, molitve, pomena za upokojene, ali i kao izraz zahvalnosti ili molitve za bližnje.

"Svetlost vaša neka zasvetli pred ljudima." (Jevanđelje po Mateju, 5:16) Svetlost sveće podseća na Hrista, koji u Jevanđelju govori o sebi kao o svetlosti sveta. Plamen simbolizuje veru, nadu i čovekovu težnju da život usmeri prema Bogu.

RAW4/Shutterstock/SPC
Sveće

 

Kada vernik zapali sveću za nekoga, on ne pokušava da promeni budućnost, već izražava ljubav, molitvu i poverenje u Božju volju. Ipak, u narodnoj tradiciji pojavila su se verovanja da način na koji sveća gori, trajanje plamena ili način gašenja otkrivaju određene znakove. Takva tumačenja nisu deo crkvenog učenja. Crkva ne uči da se Božja volja može otkriti posmatranjem plamena, već da sveća podseća na molitvu i veru.

- I kad god palimo sveću, pa bila ona slavska, božićna, vaskršnja, za zdravlje živih ili za pokoj duša umrlih, samom paljenju prethodi molitva Bogu, direktno ili preko svetitelja u čiju uspomenu ovu žrtvu prinosimo. Da li ćemo upaliti manju ili veću sveću, da li ćemo upaliti samo jednu sveću i pomoliti se Bogu za celu porodicu ili sve upokojene srodnike i prijatelje, ili pak svakome ponaosob, često zavisi od naših mogućnosti ili prostora u kojem se sveće prislužuju - govorio je sveštenik Dušan Kujundžić, poznavalac narodnih običaja koji je često objašnjavao razliku između crkvenog učenja i narodnih verovanja.

Facebook
Sveštenik Dušan Kujundžić

 

Tamjan - molitva koja se uzdiže prema Bogu

Tamjan zauzima važno mesto u pravoslavnom bogosluženju. Njegov miris ispunjava hramove tokom molitava i podseća vernike na svetinju. U Svetom pismu tamjan se povezuje sa molitvom, a njegov miris predstavlja sliku molitava koje se uznose Bogu. Zato kađenje u Crkvi nije magijski čin niti pokušaj zaštite posebnom silom, već izraz poštovanja prema Bogu i podsećanje na duhovnu stvarnost.

- U bogosluženju, tamjan se koristi za osvećenje prostora, predmeta i ljudi. Sveštenik ili đakon njime kade oltar, ikone, vernike i ceo hram. Taj čin simbolizuje očišćenje i osvećenje, kao i uzdizanje molitve ka Bogu. Kađenje tokom Liturgije prati ključne trenutke molitve i blagodarenja, podsećajući vernike na anđeosko služenje. U domovima vernika tamjan se koristi za stvaranje mirne i blagoslovene atmosfere - kaže protojerej Srećko Zečević.

Printscreen/YouTube/Епархија шумадијска WEB-TV
Sveštenik Srećko zečević

 

U narodnoj praksi tamjan se koristi tokom praznika, slave i posebnih trenutaka u životu. Kada se to čini sa verom i molitvom, on postaje izraz pobožnosti i poštovanja prema svetinji.

Međutim, ako se tamjanu pripiše moć da samostalno zaštiti čoveka, ukloni nevolje ili promeni događaje, njegovo značenje se udaljava od crkvenog razumevanja. Pravoslavna vera ne poziva čoveka da se uzda u predmete, već da kroz njih usmeri srce prema Bogu.

Kada se svetinja pretvori u predmet straha

Sveća, tamjan i ikona pokazuju razliku između vere i praznoverja. Vera počiva na poverenju u Boga i slobodnom odgovoru na Božju ljubav, dok praznoverje često nastaje iz straha i verovanja da predmet ili određena radnja sami mogu doneti željeni ishod.

Isti predmet zato može imati različito značenje. Sveća može biti znak molitve, ali i predmet pogrešnog verovanja da njen plamen otkriva budućnost. Tamjan može biti izraz poštovanja, ali i predmet kojem se nepravilno pripisuje zaštitna moć. Ikona može biti mesto molitve, ali i predmet kojem se pripisuje ono što pripada samo Bogu. Razlika nije u predmetu, već u čovekovom odnosu prema njemu.

Shutterstock
Tamjan u kadionici

 

Svetinje koje čoveka približavaju Bogu

Sveća, tamjan i ikona vekovima su deo pravoslavnog iskustva. Oni pomažu vernicima da veru izraze kroz vidljive znakove i podsete se duhovnih vrednosti. Ipak, Crkva podseća da nijedan predmet ne može zameniti živu veru, molitvu i trud čoveka da život usmeri prema Bogu.

Svetinje imaju pravi smisao kada čoveka vode ka veri, a ne kada postanu njena zamena. Njihova vrednost nije u materijalu, već u tome što vernika podsećaju na Boga i pozivaju na dublji duhovni život. Vera ne zavisi od predmeta, ali kroz njih čovek često pronalazi način da izrazi ono što nosi u srcu.