Od hramova do krsnih slava u domovima, ovi znaci vere imaju duboku simboliku, ali Crkva upozorava na granicu između pobožnosti i narodnih verovanja koja se udaljavaju od njenog učenja.
Malo je stvari koje su toliko prisutne u pravoslavnom životu kao sveća, tamjan i ikona. Oni se nalaze u hramovima i domovima vernika, prate praznike, porodične događaje, molitve i trenutke u kojima se čovek obraća Bogu.
Vekovima i sveča i tamjan nose duboku simboliku. Sveća je znak molitve i vere, tamjan izraz poštovanja prema svetinji, a ikona vidljivi podsetnik na Hrista, Bogorodicu i svetitelje. Zbog njihove prisutnosti u svakodnevnom životu, oko njih su se razvila različita narodna tumačenja. Neka su nastala iz želje ljudi da veru izraze kroz običaje koji su im bliski, dok su se druga udaljila od crkvenog učenja.
Zato Crkva razlikuje poštovanje svetinje od verovanja da predmet sam po sebi ima posebnu moć. U pravoslavnom razumevanju suština nije u materiji, već u odnosu čoveka prema Bogu.
Sveća - znak molitve i vere
Paljenje sveće jedan je od najpoznatijih izraza pravoslavne pobožnosti. Vernici je pale tokom bogosluženja, molitve, pomena za upokojene, ali i kao izraz zahvalnosti ili molitve za bližnje.
"Svetlost vaša neka zasvetli pred ljudima." (Jevanđelje po Mateju, 5:16) Svetlost sveće podseća na Hrista, koji u Jevanđelju govori o sebi kao o svetlosti sveta. Plamen simbolizuje veru, nadu i čovekovu težnju da život usmeri prema Bogu.
RAW4/Shutterstock/SPC
Sveće
Kada vernik zapali sveću za nekoga, on ne pokušava da promeni budućnost, već izražava ljubav, molitvu i poverenje u Božju volju. Ipak, u narodnoj tradiciji pojavila su se verovanja da način na koji sveća gori, trajanje plamena ili način gašenja otkrivaju određene znakove. Takva tumačenja nisu deo crkvenog učenja. Crkva ne uči da se Božja volja može otkriti posmatranjem plamena, već da sveća podseća na molitvu i veru.
- I kad god palimo sveću, pa bila ona slavska, božićna, vaskršnja, za zdravlje živih ili za pokoj duša umrlih, samom paljenju prethodi molitva Bogu, direktno ili preko svetitelja u čiju uspomenu ovu žrtvu prinosimo. Da li ćemo upaliti manju ili veću sveću, da li ćemo upaliti samo jednu sveću i pomoliti se Bogu za celu porodicu ili sve upokojene srodnike i prijatelje, ili pak svakome ponaosob, često zavisi od naših mogućnosti ili prostora u kojem se sveće prislužuju - govorio je sveštenik Dušan Kujundžić, poznavalac narodnih običaja koji je često objašnjavao razliku između crkvenog učenja i narodnih verovanja.
Facebook
Sveštenik Dušan Kujundžić
Tamjan - molitva koja se uzdiže prema Bogu
Tamjan zauzima važno mesto u pravoslavnom bogosluženju. Njegov miris ispunjava hramove tokom molitava i podseća vernike na svetinju. U Svetom pismu tamjan se povezuje sa molitvom, a njegov miris predstavlja sliku molitava koje se uznose Bogu. Zato kađenje u Crkvi nije magijski čin niti pokušaj zaštite posebnom silom, već izraz poštovanja prema Bogu i podsećanje na duhovnu stvarnost.
- U bogosluženju, tamjan se koristi za osvećenje prostora, predmeta i ljudi. Sveštenik ili đakon njime kade oltar, ikone, vernike i ceo hram. Taj čin simbolizuje očišćenje i osvećenje, kao i uzdizanje molitve ka Bogu. Kađenje tokom Liturgije prati ključne trenutke molitve i blagodarenja, podsećajući vernike na anđeosko služenje. U domovima vernika tamjan se koristi za stvaranje mirne i blagoslovene atmosfere - kaže protojerej Srećko Zečević.
U narodnoj praksi tamjan se koristi tokom praznika, slave i posebnih trenutaka u životu. Kada se to čini sa verom i molitvom, on postaje izraz pobožnosti i poštovanja prema svetinji.
Međutim, ako se tamjanu pripiše moć da samostalno zaštiti čoveka, ukloni nevolje ili promeni događaje, njegovo značenje se udaljava od crkvenog razumevanja. Pravoslavna vera ne poziva čoveka da se uzda u predmete, već da kroz njih usmeri srce prema Bogu.
Kada se svetinja pretvori u predmet straha
Sveća, tamjan i ikona pokazuju razliku između vere i praznoverja. Vera počiva na poverenju u Boga i slobodnom odgovoru na Božju ljubav, dok praznoverje često nastaje iz straha i verovanja da predmet ili određena radnja sami mogu doneti željeni ishod.
Isti predmet zato može imati različito značenje. Sveća može biti znak molitve, ali i predmet pogrešnog verovanja da njen plamen otkriva budućnost. Tamjan može biti izraz poštovanja, ali i predmet kojem se nepravilno pripisuje zaštitna moć. Ikona može biti mesto molitve, ali i predmet kojem se pripisuje ono što pripada samo Bogu. Razlika nije u predmetu, već u čovekovom odnosu prema njemu.
Shutterstock
Tamjan u kadionici
Svetinje koje čoveka približavaju Bogu
Sveća, tamjan i ikona vekovima su deo pravoslavnog iskustva. Oni pomažu vernicima da veru izraze kroz vidljive znakove i podsete se duhovnih vrednosti. Ipak, Crkva podseća da nijedan predmet ne može zameniti živu veru, molitvu i trud čoveka da život usmeri prema Bogu.
Svetinje imaju pravi smisao kada čoveka vode ka veri, a ne kada postanu njena zamena. Njihova vrednost nije u materijalu, već u tome što vernika podsećaju na Boga i pozivaju na dublji duhovni život. Vera ne zavisi od predmeta, ali kroz njih čovek često pronalazi način da izrazi ono što nosi u srcu.
Obeležavanje svetitelja zaštitnika porodice kroz vekove je sačuvalo svoje mesto u životu srpskih porodica, ali su se uz molitvu, slavski kolač i sveću razvili i brojni narodni običaji koji nisu deo crkvenog učenja
Društvene mreže, pa i neki sajtovi, puni su „pravila“ koja se predstavljaju kao pravoslavna tradicija. Otkud toliko zabrana, zašto ih ljudi prihvataju kao istinu i šta zapravo poručuje Crkva o postu, praznicima i hrani?
Vekovima ljudi odlaze na posebna mesta tražeći utehu, zdravlje i pomoć, ali Crkva jasno govori šta osvećena voda zaista jeste, zašto joj vernici prilaze sa poštovanjem i gde se nalazi granica između vere i praznoverja.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog Evmenija Gortinskog i Svetu mučenicu Ariadnu po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Pokrov Presvete Bogorodice. Katolička crkva obeležava Svetu Tereziju od Dete Isusa, Jevreji obeležavaju Hol ha-Moed, peti dan Sukota, dok muslimani nemaju veliki praznik
Na Usekovanje glave Svetog Jovana Krstitelja vernici poste, ali uz ovaj dan vezuju se i brojna narodna verovanja. Saznajte šta je dozvoljeno, šta nije i koje zabrane nemaju uporište u crkvenim pravilima.
Ovo je jedan je od najvećih hrišćanskih praznika, a vekovima ga prate brojni običaji i verovanja koji svedoče o promenama u prirodi, dolasku jeseni, novom rodu i odnosu čoveka prema Božjim darovima.
Paroh budvanski upozorava da, umesto na „kazne“ i zabrane, pažnju treba usmeriti na podvig svetiteljke koja je, uprkos stradanjima, nepokolebivo ispovedala Hrista i svojom verom mnoge privela hrišćanstvu.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.