Od hramova do krsnih slava u domovima, ovi znaci vere imaju duboku simboliku, ali Crkva upozorava na granicu između pobožnosti i narodnih verovanja koja se udaljavaju od njenog učenja.
Malo je stvari koje su toliko prisutne u pravoslavnom životu kao sveća, tamjan i ikona. Oni se nalaze u hramovima i domovima vernika, prate praznike, porodične događaje, molitve i trenutke u kojima se čovek obraća Bogu.
Vekovima i sveča i tamjan nose duboku simboliku. Sveća je znak molitve i vere, tamjan izraz poštovanja prema svetinji, a ikona vidljivi podsetnik na Hrista, Bogorodicu i svetitelje. Zbog njihove prisutnosti u svakodnevnom životu, oko njih su se razvila različita narodna tumačenja. Neka su nastala iz želje ljudi da veru izraze kroz običaje koji su im bliski, dok su se druga udaljila od crkvenog učenja.
Zato Crkva razlikuje poštovanje svetinje od verovanja da predmet sam po sebi ima posebnu moć. U pravoslavnom razumevanju suština nije u materiji, već u odnosu čoveka prema Bogu.
Sveća - znak molitve i vere
Paljenje sveće jedan je od najpoznatijih izraza pravoslavne pobožnosti. Vernici je pale tokom bogosluženja, molitve, pomena za upokojene, ali i kao izraz zahvalnosti ili molitve za bližnje.
"Svetlost vaša neka zasvetli pred ljudima." (Jevanđelje po Mateju, 5:16) Svetlost sveće podseća na Hrista, koji u Jevanđelju govori o sebi kao o svetlosti sveta. Plamen simbolizuje veru, nadu i čovekovu težnju da život usmeri prema Bogu.
RAW4/Shutterstock/SPC
Sveće
Kada vernik zapali sveću za nekoga, on ne pokušava da promeni budućnost, već izražava ljubav, molitvu i poverenje u Božju volju. Ipak, u narodnoj tradiciji pojavila su se verovanja da način na koji sveća gori, trajanje plamena ili način gašenja otkrivaju određene znakove. Takva tumačenja nisu deo crkvenog učenja. Crkva ne uči da se Božja volja može otkriti posmatranjem plamena, već da sveća podseća na molitvu i veru.
- I kad god palimo sveću, pa bila ona slavska, božićna, vaskršnja, za zdravlje živih ili za pokoj duša umrlih, samom paljenju prethodi molitva Bogu, direktno ili preko svetitelja u čiju uspomenu ovu žrtvu prinosimo. Da li ćemo upaliti manju ili veću sveću, da li ćemo upaliti samo jednu sveću i pomoliti se Bogu za celu porodicu ili sve upokojene srodnike i prijatelje, ili pak svakome ponaosob, često zavisi od naših mogućnosti ili prostora u kojem se sveće prislužuju - govorio je sveštenik Dušan Kujundžić, poznavalac narodnih običaja koji je često objašnjavao razliku između crkvenog učenja i narodnih verovanja.
Facebook
Sveštenik Dušan Kujundžić
Tamjan - molitva koja se uzdiže prema Bogu
Tamjan zauzima važno mesto u pravoslavnom bogosluženju. Njegov miris ispunjava hramove tokom molitava i podseća vernike na svetinju. U Svetom pismu tamjan se povezuje sa molitvom, a njegov miris predstavlja sliku molitava koje se uznose Bogu. Zato kađenje u Crkvi nije magijski čin niti pokušaj zaštite posebnom silom, već izraz poštovanja prema Bogu i podsećanje na duhovnu stvarnost.
- U bogosluženju, tamjan se koristi za osvećenje prostora, predmeta i ljudi. Sveštenik ili đakon njime kade oltar, ikone, vernike i ceo hram. Taj čin simbolizuje očišćenje i osvećenje, kao i uzdizanje molitve ka Bogu. Kađenje tokom Liturgije prati ključne trenutke molitve i blagodarenja, podsećajući vernike na anđeosko služenje. U domovima vernika tamjan se koristi za stvaranje mirne i blagoslovene atmosfere - kaže protojerej Srećko Zečević.
U narodnoj praksi tamjan se koristi tokom praznika, slave i posebnih trenutaka u životu. Kada se to čini sa verom i molitvom, on postaje izraz pobožnosti i poštovanja prema svetinji.
Međutim, ako se tamjanu pripiše moć da samostalno zaštiti čoveka, ukloni nevolje ili promeni događaje, njegovo značenje se udaljava od crkvenog razumevanja. Pravoslavna vera ne poziva čoveka da se uzda u predmete, već da kroz njih usmeri srce prema Bogu.
Kada se svetinja pretvori u predmet straha
Sveća, tamjan i ikona pokazuju razliku između vere i praznoverja. Vera počiva na poverenju u Boga i slobodnom odgovoru na Božju ljubav, dok praznoverje često nastaje iz straha i verovanja da predmet ili određena radnja sami mogu doneti željeni ishod.
Isti predmet zato može imati različito značenje. Sveća može biti znak molitve, ali i predmet pogrešnog verovanja da njen plamen otkriva budućnost. Tamjan može biti izraz poštovanja, ali i predmet kojem se nepravilno pripisuje zaštitna moć. Ikona može biti mesto molitve, ali i predmet kojem se pripisuje ono što pripada samo Bogu. Razlika nije u predmetu, već u čovekovom odnosu prema njemu.
Shutterstock
Tamjan u kadionici
Svetinje koje čoveka približavaju Bogu
Sveća, tamjan i ikona vekovima su deo pravoslavnog iskustva. Oni pomažu vernicima da veru izraze kroz vidljive znakove i podsete se duhovnih vrednosti. Ipak, Crkva podseća da nijedan predmet ne može zameniti živu veru, molitvu i trud čoveka da život usmeri prema Bogu.
Svetinje imaju pravi smisao kada čoveka vode ka veri, a ne kada postanu njena zamena. Njihova vrednost nije u materijalu, već u tome što vernika podsećaju na Boga i pozivaju na dublji duhovni život. Vera ne zavisi od predmeta, ali kroz njih čovek često pronalazi način da izrazi ono što nosi u srcu.
Obeležavanje svetitelja zaštitnika porodice kroz vekove je sačuvalo svoje mesto u životu srpskih porodica, ali su se uz molitvu, slavski kolač i sveću razvili i brojni narodni običaji koji nisu deo crkvenog učenja
Društvene mreže, pa i neki sajtovi, puni su „pravila“ koja se predstavljaju kao pravoslavna tradicija. Otkud toliko zabrana, zašto ih ljudi prihvataju kao istinu i šta zapravo poručuje Crkva o postu, praznicima i hrani?
Vekovima ljudi odlaze na posebna mesta tražeći utehu, zdravlje i pomoć, ali Crkva jasno govori šta osvećena voda zaista jeste, zašto joj vernici prilaze sa poštovanjem i gde se nalazi granica između vere i praznoverja.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Metodija po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Sveti mučenik Jankit. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Tome apostola, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Kada život postane pretežak i izgubi se osećaj smisla, pravoslavno predanje nudi drugačije viđenje: iskušenja nisu znak napuštanja, već put koji se kasnije otkriva kao vođenje kroz veru i istrajnost.
Na ulazu u manastir stoje uputstva koja nisu puka pravila ponašanja, već deo viševekovnog poretka Svete Gore. Zašto se određene navike ostavljaju pred kapijom Atosa i kakvu poruku Epistati upućuju poklonicima?
Od hramova do krsnih slava u domovima, ovi znaci vere imaju duboku simboliku, ali Crkva upozorava na granicu između pobožnosti i narodnih verovanja koja se udaljavaju od njenog učenja.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Od zaštitnih amajlija za novorođenče do običaja na poslednjem ispraćaju, granica između poštovanja tradicije i udaljavanja od crkvenog učenja često je veoma tanka.
Od narodnih predanja o zaštiti doma i zdravlju do pogrešnog razumevanja uloge ikona, Crkva objašnjava gde se završava iskreno poštovanje svetitelja, a gde počinju verovanja koja nisu deo pravoslavnog učenja.
Zašto ljudi vole da traže znakove u snovima, datumima i običajima, gde se nalazi granica između simbola i sujeverja i zbog čega Crkva upozorava da svetinje ne mogu biti "magijska zaštita".
Božić, Vaskrs, Bogojavljenje i druge velike praznike prate brojna narodna tumačenja i običaji, ali crkveno učenje njihov smisao vidi u duhovnoj poruci, a ne u predskazanjima.
Kada život postane pretežak i izgubi se osećaj smisla, pravoslavno predanje nudi drugačije viđenje: iskušenja nisu znak napuštanja, već put koji se kasnije otkriva kao vođenje kroz veru i istrajnost.
Na ulazu u manastir stoje uputstva koja nisu puka pravila ponašanja, već deo viševekovnog poretka Svete Gore. Zašto se određene navike ostavljaju pred kapijom Atosa i kakvu poruku Epistati upućuju poklonicima?
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Od brašna, kakaa, mineralne vode i nekoliko uobičajenih namirnica nastaje jednostavna poslastica koja se priprema bez mnogo truda, a ostaje vazdušasta, punog ukusa i prijatne voćne svežine.