mk1one/Shutterstock/mk1one/Shutterstock/Magnific / Ron Lach
Zašto ljudi vole da traže znakove u snovima, datumima i običajima, gde se nalazi granica između simbola i sujeverja i zbog čega Crkva upozorava da svetinje ne mogu biti "magijska zaštita".
Praznoverje je jedan od najosetljivijih pojmova kada se govori o odnosu narodne religioznosti i crkvenog učenja. U svakodnevnom govoru ova reč često se koristi za sve ono što odstupa od zvaničnog crkvenog tumačenja, ali razlika između običaja, simbolike i praznoverja nije uvek jednostavna ni jasna.
U crkvenoj tradiciji praznoverje se najčešće definiše kao verovanje da određene radnje, predmeti ili znakovi imaju samostalnu moć da utiču na sudbinu čoveka, nezavisno od Boga i duhovnog života. Problem nije u običaju kao takvom, već u pripisivanju "magijske" moći nečemu što ne pripada sferi vere.
Narodna praksa, međutim, često ne pravi tako strogu razliku. Mnogi običaji nastali iz potrebe da se život objasni i uredi vremenom su poprimili oblik verovanja u „znake“. Tako se razvila mreža tumačenja koja se prenosi usmeno, bez formalnog učenja.
Kada običaj preraste u verovanje koje nema uporište u veri
Jedan od razloga za nastanak praznoverja jeste ljudska potreba za sigurnošću. U neizvesnosti ljudi traže objašnjenja i obrasce, pa simboličko mišljenje često preuzima ulogu tumačenja sveta. Tako se običaj pretvara u pravilo, a pravilo u verovanje. Sveštenik Andrej Tkačov u svojim besedama često objašnjava da praznoverje nastaje onda kada čovek umesto vere počinje da traži "skrivene mehanizme" koji upravljaju njegovim životom.
Crkva naglašava da vera nije zasnovana na strahu od znakova, već na poverenju u Boga. Zato se verovanje koje duhovni odnos zamenjuje mehaničkim „radnjama za sreću“ smatra odstupanjem od suštine vere. Ipak, granica između običaja i praznoverja nije uvek jasna. Paljenje sveće u crkvi deo je liturgijskog i simboličkog čina, ali ako se shvati kao automatski „garant“ da će se nešto dogoditi, bez ličnog duhovnog odnosa, njegovo značenje se menja.
- Praznoverje se, doduše, katkada potkrada i vernicima. Praznoverje može uzeti potpuno masku pravoslavnog ponašanja. Među nama zapravo ima mnogo praznovernih koji nisu istinski prihvatili trezvenost naše vere. Najlakše je zaluđivati se, s jedne strane, praznoverjem, a mnogo je teže trezvenoumno verovati. Ono se ispoljava tako što se nekim činovima naše svete vere, pre svega čudodejstvima, a pre svega svetim tajnama, pa i svetom božanskom pričešću, daje magijsko značenje i magijska moć.
Na primer, zapravo u magijskom vrzinom kolu nalaze se oni pravoslavni vernici koji se usuđuju da kao duhovni lekari prepisuju određene molitve ili svete tajne, osveštanja ili blagoslovine drugima, svojoj braći pripisujući im određenu čudotvornu moć, ne vodeći računa o duhovnom stanju onoga ko treba da primi neko sveštenodejstvo.“
Zašto ljudi traže znakove tamo gde ih vera ne vidi
Slično je i sa brojnim narodnim verovanjima koja prate svakodnevni život: od tumačenja snova i verovanja u "srećne" i "nesrećne" dane do različitih znakova u prirodi. U crkvenom učenju priroda i događaji nemaju magijsku funkciju, već su deo stvorenog sveta koji smisao ima u odnosu prema Bogu, a ne kao sistem predskazanja.
Etnološki posmatrano, praznoverje se razvija na granici između religije i svakodnevnog iskustva. Ono nije samo „pogrešno verovanje“, već i pokušaj da se nepoznato učini razumljivim, zbog čega predstavlja više kulturni nego isključivo religijski fenomen.
Shutterstock
Broju 13 narodna verovanja često pripisuju pretskazanje nesreće, što je po učenju Pravoslavne crkve sujeverje
Mnogi elementi koji se danas označavaju kao praznoverje u prošlosti nisu tako doživljavani, već su bili deo šireg simboličkog sistema u kojem su priroda, čovek i duhovni svet posmatrani kao povezani. Tek sa razvojem teološke sistematizacije i obrazovanja jasnije je odvojeno crkveno učenje od narodnih interpretacija.
Crkva praznoverje ne posmatra samo kao pojavu koju treba „iskoreniti“, već i kao nešto što zahteva razumevanje. Iza takvih praksi često stoji želja za zaštitom, nadom ili smirenjem, ali problem nastaje kada se ta želja odvoji od duhovnog sadržaja vere.
Jeromonah Nikita: Dežurajući pored kivota Svetog Vasilija svega sam se nagledao
eparhijazt.com
Jeromonah Nikita
Otac Nikita Vulić, jeromonah Srpske pravoslavne crkve, upozorava da praznoverje može biti prisutno i kod vernika koji se mole i odlaze u crkvu:
- Poplava praznoverja u srpskom narodu je zastrašujuća. Dežurajući kao monah u Ostrogu pored kivota Svetog Vasilija, zaista sam se svega nagledao. Zar je moguće da neko ko ide u crkvu bude praznoveran? Naravno da jeste! Odlazak u crkvu, čak i svakodnevna molitva, ne znače da je nečija vera čvrsta, zrela i formirana. Kakva je čija vera najbolje se vidi kada nastupi nevolja. Tada vidimo kako se ljudi za koje smo bili uvereni da su čvrsti u veri i da ih ništa ne može pokolebati odjednom počnu da se ponašaju nevernički: pobuna protiv Boga, sebičnost, neprihvatanje situacije, čak i prestanak molitve - zaključuje jeromonah Nikita.
Vera traži poverenje, a praznoverje sigurnost u znakovima
Važno je istaći da razlika između vere i praznoverja nije u spoljašnjem obliku radnje, već u njenom smislu. Isti čin može imati različito značenje, u zavisnosti od toga kako se razume i zašto se čini.
Na kraju, odnos između praznoverja i Crkve može se razumeti kao odnos između smisla i zamene za smisao. Vera poziva na lični odnos i razumevanje, dok praznoverje nudi jednostavna pravila za suočavanje sa neizvesnošću. Upravo u tom prostoru između njih odvija se svakodnevni duhovni život mnogih ljudi.
Obeležavanje svetitelja zaštitnika porodice kroz vekove je sačuvalo svoje mesto u životu srpskih porodica, ali su se uz molitvu, slavski kolač i sveću razvili i brojni narodni običaji koji nisu deo crkvenog učenja
Božić, Vaskrs, Bogojavljenje i druge velike praznike prate brojna narodna tumačenja i običaji, ali crkveno učenje njihov smisao vidi u duhovnoj poruci, a ne u predskazanjima.
Društvene mreže, pa i neki sajtovi, puni su „pravila“ koja se predstavljaju kao pravoslavna tradicija. Otkud toliko zabrana, zašto ih ljudi prihvataju kao istinu i šta zapravo poručuje Crkva o postu, praznicima i hrani?
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Na Usekovanje glave Svetog Jovana Krstitelja vernici poste, ali uz ovaj dan vezuju se i brojna narodna verovanja. Saznajte šta je dozvoljeno, šta nije i koje zabrane nemaju uporište u crkvenim pravilima.
Paroh budvanski upozorava da, umesto na „kazne“ i zabrane, pažnju treba usmeriti na podvig svetiteljke koja je, uprkos stradanjima, nepokolebivo ispovedala Hrista i svojom verom mnoge privela hrišćanstvu.
Nastajali bez autora i plana, oblikovani kroz vekove straha, vere i svakodnevice, običaji su preživeli čak i onda kada su njihova prvobitna značenja nestala.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.