KAKO I U ČEMU NAĆI UTEHU KAD NESREĆE I NEDAĆE PRITISNU: Sveti Dimitrije Rostovski kaže da se samo treba smiriti, jer rešenje je pred nama
Svaka suza, svaka borba, svaka nejasnoća – sve je utkano u naše dobro, iako nam to u prvi mah ne izgleda tako.
Patnja, koliko god teška bila, nije kraj, već prolaz ka nečemu višem.
Iskušenja u pravoslavlju predstavljaju duboke i često bolne trenutke u životu čoveka, ali i neizostavni deo duhovnog puta. Ona nisu tek prolazne teškoće, već vreme u kome se vernik suočava sa sobom, sa svojim slabostima, strahovima i sumnjama.
U tim trenucima, kada se čini da je teret prevelik, pravoslavno učenje podseća da svaka patnja ima smisao i da nas, ako je podnosimo sa verom, vodi pročišćenju i duhovnom uzrastanju.
Čovek u iskušenju trpi, ponekad i do granica svojih snaga. Ali, upravo tada otkriva da istinska snaga ne dolazi iz njega samoga, već iz Boga. Iskušenja nas uče strpljenju, smirenju i potpunijem predanju.
Pokazuju nam koliko je važno da se ne oslanjamo samo na svoje moći, već da u svakom trenutku tražimo utehu u molitvi, jer molitva osvetljava put čak i kroz najdublju tamu.
U pravoslavlju se veruje da nijedna bol nije slučajna i da nijedna suza ne ostaje neprimećena.
Patnja, koliko god teška bila, nije kraj, već prolaz ka nečemu višem. Kroz nju se čovek osposobljava da jasnije vidi ono što je zaista važno, da prepozna Božiju blagodat i da u tišini svog srca čuje glas koji ga poziva na mir.
Zato se verniku savetuje da ne očajava. Da pritrpi. Da se u trenucima slabosti seti da će ono što je bolno danas, sutra doneti plodove snage, mudrosti i duhovnog mira. Da svaku nedaću prima kao priliku da se približi Bogu, jer se upravo kroz krst dolazi do vaskrsenja.
Ovu istinu snažno potvrđuju i reči starca Jefrema Arizonskog.
"Kada dođe patnja, uteši se time da će posle nje ponovo doći radost i spokojstvo. Zapamti to dok si živ. Ovo sećanje daće ti hrabrosti u nedaćama ovog ispraznog sveta i ispuniće tvoju dušu utehom."
Svaka suza, svaka borba, svaka nejasnoća – sve je utkano u naše dobro, iako nam to u prvi mah ne izgleda tako.
Iskušenja dolaze onda kada se srce vezuje za ono prolazno, jer Bog želi da ga usmeri ka onome što je večno.
Veliki pravoslavni duhovnik 20. veka objašnjava zašto se napetosti pojačavaju upravo onda kada čovek želi da se smiri.
U pokušaju da se nose s iskušenjima ili pobegnu od njih, ljudi često lutaju, a mnogi upadaju i u nove probleme.
Sveti oci često su podsećali da pad sam po sebi ne određuje put čoveka, već odnos prema tom padu.
Sveti oci su svedočili da se mir ne nalazi u izbegavanju stradanja, već u pravilnom odnosu prema njemu.
Od najranijih vremena, Crkva uči da je trpljenje put ka smirenju, duhovnoj snazi i unutrašnjem preobražaju čoveka.
Put do mira vodi kroz smirenje, odricanje od sopstvene volje i prihvatanje Božje promisli, ma koliko ona delovala teško ili nerazumljivo.
Otac Hrizostom je naglasio da temelj svakodnevne molitve treba da budu reči kojima čovek traži Božiju milost, oproštaj grehova i spasenje, kako za sebe, tako i za svoje bližnje.
Sveti oci učili su da hrišćanin ne sme da gradi svoje odnose na praznim rečima i prolaznim pohvalama.
U besedi za sredu 9. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o najvećem daru koji čovek može da primi i objašnjava kako se kroz Hrista otvara put ka životu koji prevazilazi sve prolazno.
Jedan od najvoljenijih pravoslavnih svetitelja ostavio je savet za trenutke kada nas obuzmu strah, nemir i unutrašnja borba.
Mnogi koji prolaze kroz Himaru zastaju da se pomole, zapale sveću i odaju poštovanje svetitelju čiji je život bio posvećen služenju Bogu i narodu.
Na mestu gde je Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić prvobitno sahranjen, nakon manastirske slave služen je parastos prvom srpskom caru.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
Služeći liturgiju u hramu Svetog Atinogena, patrijarh srpski Porfirije poručio je da je snaga onih koji su se borili pre vek i po proisticala iz vere i spremnosti na žrtvu.
Početak radova blagoslovio je mitropolit mileševski Atanasije, a novi gradski prostor podsetiće buduće generacije na patrijarha Varnavu Rosića, rođenog Pljevljaka koji je predvodio SPC u burnim istorijskim vremenima.
Nakon decenija ćutanja, na jednom od prvih srpskih stratišta u Istočnoj Bosni prvi put je služen pomen žrtvama, među kojima su bili i sveštenici koji su ostali uz svoj narod do smrti.