GDE GREŠIMO KAD SE SUSRETNEMO SA TEŠKIM ISKUŠENJIMA: Vladeta Jerotić kaže da od dva puta, mi biramo najčešće onaj sa TRAGIČNIM POSLEDICAMA!
Veliki je izazov pružen čoveku onim šta će on da učini sa patnjom i bolom, isticao je Jerotić.
Iskušenja dolaze onda kada se srce vezuje za ono prolazno, jer Bog želi da ga usmeri ka onome što je večno.
Život pravog hrišćanina često je ispunjen patnjom i unutrašnjim borbama, jer se vera najdublje pokazuje kroz iskušenja.
Patnja, koja savremenom čoveku izgleda kao nešto što treba po svaku cenu izbeći, prema hrišćanskom predanju ima drugačiji smisao. Ona nije kazna, već metod preobražaja duše i očišćenja čoveka od svega što ga odvaja od Božje ljubavi.
Istinski vernik se zato često nalazi na iskušenjima. Ne zato što je Bog nemilosrdan, već zato što su promisao i volja Božja i volja ljudska neretko na suprotnim stranama. Čovek po svojoj prirodi teži komforu, priznanju i ostvarenju ličnih planova, dok Božja volja, koja sve vidi i sve zna, često vodi kroz puteve koje ne razumemo odmah. To neslaganje između dve volje stvara unutrašnju borbu, a upravo ta borba rađa duhovnu snagu.
Iskušenja dolaze onda kada se srce vezuje za ono prolazno, jer Bog želi da ga usmeri ka onome što je večno.
Kada se čovek previše osloni na sebe, na svoje ideje, želje i ambicije, Bog dopušta teškoće kako bi ga naučio da iznad svega traži njegovu volju.
U tome se krije paradoks hrišćanskog života: ono što izgleda kao gubitak, postaje dobitak; ono što izgleda kao poraz, rađa pobedu; a ono što izgleda kao tamna noć, priprema svetlost.
Zbog toga su patnja i iskušenja, koliko god bili teški, često znak da Bog nije okrenuo leđa čoveku, već da ga vodi ka sebi. Sveti oci su to dobro znali, pa su zato i govorili da je put bez trpljenja najopasniji put – jer ostavlja čoveka da luta po sopstvenoj volji, bez božanskog preobražaja.
Na to je ukazivao i Sveti Jefrem Arizonski:
"Kad čujem ili vidim da neko živi bez patnje i da u svemu napreduje po svojoj volji, pomislim da ga je Bog napustio."
Veliki je izazov pružen čoveku onim šta će on da učini sa patnjom i bolom, isticao je Jerotić.
Pravoslavna crkva uči da Bog nikada ne deluje preko prisile, straha ili uznemirenja, već kroz ljubav, mir i radost u duši.
U stvarnosti, mnoge odluke donosimo verujući da imamo punu kontrolu nad ishodom, ali to nije tako.
Svaka suza, svaka borba, svaka nejasnoća – sve je utkano u naše dobro, iako nam to u prvi mah ne izgleda tako.
Iskušenja dolaze u raznim oblicima – kroz bolest, gubitke, nepravde, unutrašnje sumnje ili spoljašnje pritiske.
U tišini bola, rađa se snaga.
Sveti Teofan osvetljava ideju da pravi sledbenici Hrista ne treba da teže materijalnim blagodatima, već da prihvate izazove i teškoće kao deo svog putovanja. On koristi primer Isusa Hrista, koji je trpeo mnoge nevolje, kao uzor za sve koji žele da idu njegovim putem. U ovom kontekstu, stradanje i odricanje postaju sredstva za duhovno pročišćenje i rast. Kao što je narod Izraela lutao po pustinji, tako i svakodnevni život vernika može biti pun iskušenja, ali cilj je svetlost – duhovna sreća i blagoslov koji dolaze nakon teških vremena.
Predsednik Patrijaršijske komisije Ruske pravoslavne crkve za pitanja porodice, zaštite materinstva i dece ističe da krst nije samo ukras – on je znak pobede Hrista nad smrću, predanja Bogu i put ka duhovnom oslobađanju.
Godišnji izveštaj Opservatorije u Beču pokazuje ubistva, paljenje crkava i pravne progone, a stručnjaci upozoravaju da društvo i zakonodavci moraju reagovati da bi zaštitili verska prava.
U svojoj besedi za 24. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje da jedini mir ne dolazi od pravila, već od Božanske ljubavi koja uklanja granice i ujedinjuje verne.
Mudro i sažeto, blaženopočivši patrijarh srpski ukazivao je na suštinu koja oblikuje život pojedinca i zajednice, i vodi nas ka pravednijem društvu.
Hiljade vernika širom vaseljene svedoče o blagodatima Svetitelja i dolaze na Eginu po utehu, nadu i isceljenje.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U najvećoj medicinskoj ustanovi u zemlji proslavljena je krsna slava, a priča o hramu koji je preživeo rat, zaborav i preobražaj u mrtvačnicu otkriva koliko je ovo mesto važno za bolesnike, lekare i grad.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
Mudro i sažeto, blaženopočivši patrijarh srpski ukazivao je na suštinu koja oblikuje život pojedinca i zajednice, i vodi nas ka pravednijem društvu.
Ajeti 57:1–6 vode kroz nevidljive i vidljive svetove, otkrivajući moć, mudrost i prisutnost Boga u svakom trenutku – od stvaranja neba i Zemlje do svakodnevnih ljudskih misli i dela.
Hiljade vernika širom vaseljene svedoče o blagodatima Svetitelja i dolaze na Eginu po utehu, nadu i isceljenje.