GDE GREŠIMO KAD SE SUSRETNEMO SA TEŠKIM ISKUŠENJIMA: Vladeta Jerotić kaže da od dva puta, mi biramo najčešće onaj sa TRAGIČNIM POSLEDICAMA!
Veliki je izazov pružen čoveku onim šta će on da učini sa patnjom i bolom, isticao je Jerotić.
Iskušenja dolaze onda kada se srce vezuje za ono prolazno, jer Bog želi da ga usmeri ka onome što je večno.
Život pravog hrišćanina često je ispunjen patnjom i unutrašnjim borbama, jer se vera najdublje pokazuje kroz iskušenja.
Patnja, koja savremenom čoveku izgleda kao nešto što treba po svaku cenu izbeći, prema hrišćanskom predanju ima drugačiji smisao. Ona nije kazna, već metod preobražaja duše i očišćenja čoveka od svega što ga odvaja od Božje ljubavi.
Istinski vernik se zato često nalazi na iskušenjima. Ne zato što je Bog nemilosrdan, već zato što su promisao i volja Božja i volja ljudska neretko na suprotnim stranama. Čovek po svojoj prirodi teži komforu, priznanju i ostvarenju ličnih planova, dok Božja volja, koja sve vidi i sve zna, često vodi kroz puteve koje ne razumemo odmah. To neslaganje između dve volje stvara unutrašnju borbu, a upravo ta borba rađa duhovnu snagu.
Iskušenja dolaze onda kada se srce vezuje za ono prolazno, jer Bog želi da ga usmeri ka onome što je večno.
Kada se čovek previše osloni na sebe, na svoje ideje, želje i ambicije, Bog dopušta teškoće kako bi ga naučio da iznad svega traži njegovu volju.
U tome se krije paradoks hrišćanskog života: ono što izgleda kao gubitak, postaje dobitak; ono što izgleda kao poraz, rađa pobedu; a ono što izgleda kao tamna noć, priprema svetlost.
Zbog toga su patnja i iskušenja, koliko god bili teški, često znak da Bog nije okrenuo leđa čoveku, već da ga vodi ka sebi. Sveti oci su to dobro znali, pa su zato i govorili da je put bez trpljenja najopasniji put – jer ostavlja čoveka da luta po sopstvenoj volji, bez božanskog preobražaja.
Na to je ukazivao i Sveti Jefrem Arizonski:
- Kad čujem ili vidim da neko živi bez patnje i da u svemu napreduje po svojoj volji, pomislim da ga je Bog napustio.
Veliki je izazov pružen čoveku onim šta će on da učini sa patnjom i bolom, isticao je Jerotić.
Pravoslavna crkva uči da Bog nikada ne deluje preko prisile, straha ili uznemirenja, već kroz ljubav, mir i radost u duši.
U stvarnosti, mnoge odluke donosimo verujući da imamo punu kontrolu nad ishodom, ali to nije tako.
Svaka suza, svaka borba, svaka nejasnoća – sve je utkano u naše dobro, iako nam to u prvi mah ne izgleda tako.
Patnja, koliko god teška bila, nije kraj, već prolaz ka nečemu višem.
Iskušenja dolaze u raznim oblicima – kroz bolest, gubitke, nepravde, unutrašnje sumnje ili spoljašnje pritiske.
U tišini bola, rađa se snaga.
Sveti Teofan osvetljava ideju da pravi sledbenici Hrista ne treba da teže materijalnim blagodatima, već da prihvate izazove i teškoće kao deo svog putovanja. On koristi primer Isusa Hrista, koji je trpeo mnoge nevolje, kao uzor za sve koji žele da idu njegovim putem. U ovom kontekstu, stradanje i odricanje postaju sredstva za duhovno pročišćenje i rast. Kao što je narod Izraela lutao po pustinji, tako i svakodnevni život vernika može biti pun iskušenja, ali cilj je svetlost – duhovna sreća i blagoslov koji dolaze nakon teških vremena.
Smirenje se u pravoslavlju smatra vrhunskom vrlinom ne zato što potiskuje druge vrline, već zato što ih u sebi sabira i osmišljava.
Dirljiva priča o Roniju Lokvudu, beskućniku koji je postao član jedne porodice i o decenijama ljubavi, podrške i nesebične posvećenosti koja je zauvek oblikovala njihove živote.
Crkva naglašava da Bog ne sudi po kalendaru, već po životu koji je čovek vodio, po veri, pokajanju i odnosu prema bližnjima.
U besedi Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog, za praznik Sabor Presvete Bogorodice, ukazuje se koliko jednostavnost i predanost mogu biti istinska veličina pred Bogom.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poslao snažnu božićnu poruku o miru, srcu koje treba da se promeni i veri koja ne počinje od spoljašnje veličine, već iznutra.
Crkva Hristovog Rođenja jedna je najstarijih sačuvanih hrišćanskih crkava na svetu, podignuta u 4. veku, u vreme cara Konstantina.
Broj zlatnika simbolizuje godine Isusa Hrista, a vernici veruju da pronalazak dukata donosi blagoslov i napredak za narednu godinu.
Sabrani verni narod donosili su ikone i sveće, i strpljivo čekali trenutak kada će se oglasiti „Mir Božji, Hristos se rodi!“
Presveta Bogorodica Marija je, rađanjem Gospoda Isusa Hrista, najviše poslužila našem spasenju i spasenju celoga sveta.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poslao snažnu božićnu poruku o miru, srcu koje treba da se promeni i veri koja ne počinje od spoljašnje veličine, već iznutra.
Broj zlatnika simbolizuje godine Isusa Hrista, a vernici veruju da pronalazak dukata donosi blagoslov i napredak za narednu godinu.