SVAKO ISKUŠENJE IMA I SVOJ IZLAZ! Starac Jefrem Filotejski otkiva da Bog ni jedno breme ne daje slučajno
U tišini bola, rađa se snaga.
Veliki je izazov pružen čoveku onim šta će on da učini sa patnjom i bolom, isticao je Jerotić.
Svi se u životu, pre ili kasnije, susrećemo sa teškim situacijama – gubicima, bolestima, razočaranjima, unutrašnjim borbama. Takva stanja, koja na prvi pogled deluju kao nesreća ili nepravda, pravoslavlje prepoznaje kao iskušenja. Ona nisu bez razloga, niti bez smisla. Dopuštena su od Boga radi očvršćivanja vere, očišćenja duše i našeg duhovnog uzrastanja.
Iskušenja su, po učenju svetih otaca, deo puta spasenja. Kroz njih se čovek preispituje, usmerava ka Bogu i uči da ne traži oslonac u sebi, već u blagodati Božjoj. Patnja u tom svetlu nije kazna, već prilika da se srce smiri, da se vera očisti od sumnje, i da čovek izađe iz nevolje bogatiji za iskustvo koje vodi istinskom smirenju.
Onaj koji iskušenje prihvati sa trpljenjem i poverenjem u Božju promisao, ne izlazi iz njega slabiji, već dublji, mirniji i mudriji. Onaj, pak, koji ga dočeka s gorčinom i buntom, često ostaje zarobljen u unutrašnjem nemiru, ne razumevši svrhu bola.

Iako mnogi u patnji vide Božju kaznu, pravoslavlje nas uči da cilj iskušenja nije da nas unište, već da nas pročiste, da nas oslobode sebičnosti, gordosti i samovolje. U njima se ogleda ne Božja surovost, već njegova pedagogija – jer Gospod, kao što dobar lekar daje gorak lek, zna šta je čoveku potrebno za spasenje.
O ovoj temi govorio je i akademik Vladeta Jerotić, čuveni psihijatar, filozof, književnik, profesor na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu i član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Govoreći o životnim krizama i iskušenjima, isticao je da se ljudi najčešće sa njima suočavaju na dva načina.
- Kada se nađe u krizi, čovek, skoro po pravilu, naslućuje dva načina kako da izađe iz krize. Jedan je način da iz nje što pre pobegne, izbegavajući po svaku cenu da sagleda i uzrok i posledice krize. Ovaj način je, nažalost, najčešći, ali sa posledicama koje su nedogledne i često tragične.
Drugi način, kome je svaki čovek u krizi takođe intimno sklon jeste da kroz razjašnjenje uzroka i očišćujuću patnju doživi nešto novo što ga može učiniti zrelijim, celovitijim, boljim kao čoveka.
- Tačno je da svaki čovek beži od patnje i bola, ali još je više tačno da je čovek biće patnje i bola, od kojih nijedan čovek ne može da pobegne. Veliki je izazov pružen čoveku onim šta će on da učini sa patnjom i bolom. Da li će da ih negira i porekne, da li će da ih proglasi besmislenim ili će u svakoj ozbiljnijoj krizi videti opomenu i šansu za svoje sazrevanje?
U tišini bola, rađa se snaga.
Iskušenja dolaze u raznim oblicima – kroz bolest, gubitke, nepravde, unutrašnje sumnje ili spoljašnje pritiske.
Blizina Božja se ne meri odsustvom bola, već prisustvom utehe i snage u njemu.
Smiren čovek ne prezire sebe, već se oslobađa gordosti, očekivanja i prava da uvek bude u pravu.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
Crkva uči da je svaki čovek Božija tvorevina i da život nerođenog deteta ima istu vrednost i dostojanstvo kao život svakog drugog ljudskog bića.
Snimak Čupića iz hrama objavili su "Studenti Raška".
Kada čovek teži Bogu, iskušenja mogu biti posebno intenzivna, upozrava čtec.
Prema crkvenom učenju, anđeli su bestelesna duhovna bića koja služe Bogu i izvršavaju njegovu volju.
Pravoslavno hrišćanstvo podseća da hrana nije samo sredstvo za utoljavanje gladi, već i dar koji čovek treba da prima sa zahvalnošću i poštovanjem.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
U istraživanju je razmatrano kako se teško iskustvo povezuje sa čovekovim padom, podvigom i borbom sa strastima, ali i kako kroz život u Hristu može postati deo puta ka duhovnom očišćenju i zajednici sa Bogom.
Oštra, ali duboko tačna pouka arhimandrita Epifanija Teodoropulosa otkriva zašto bol nije kraj puta, već mesto na kome čovek prvi put na pravi način vidi i sebe i Gospoda.
Nije bitno samo kako se majka u trudnoći hrani, vrlo je važno i kako se oseća jer ona svoja osećanja prenosi fetusu, tvrdio je profesor Jerotić.
Veliki duhovnik sa Svete gore iz 20. veka nas podseća da svaka tuga nosi svoju svrhu; kroz molitvu i predanje, pravoslavlje pretvara teške trenutke u put ka istinskoj slobodi i miru.
Crkva uči da je svaki čovek Božija tvorevina i da život nerođenog deteta ima istu vrednost i dostojanstvo kao život svakog drugog ljudskog bića.
Kada čovek teži Bogu, iskušenja mogu biti posebno intenzivna, upozrava čtec.
Pravoslavno hrišćanstvo podseća da hrana nije samo sredstvo za utoljavanje gladi, već i dar koji čovek treba da prima sa zahvalnošću i poštovanjem.
Žito je obavezan bogoslužbeni element proslave svake krsne slave, naglasio je sveštenik.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Sveti Jaron i njegova družina postradali su 298. godine, ostavivši primer nepokolebljive vere i odanosti Hristu.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno hrišćanstvo podseća da hrana nije samo sredstvo za utoljavanje gladi, već i dar koji čovek treba da prima sa zahvalnošću i poštovanjem.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.