Nakon složene operacije u Istanbulu i nedelja neizvesnosti, paroh iz Pilice pokazao je kako izgleda kada ljubav prema bližnjem preraste u čin koji menja sudbinu, bez očekivanja priznanja i bez zadrške pred ličnim iskušenjem.
Vest o darivanju organa retko kada zvuči kao lična odluka. Češće je doživljavamo kao medicinski poduhvat, kao borbu u sali za operacije, kao niz stručnih termina. A ipak, iza jedne takve priče iznikla je jednostavna, gotovo zaboravljena rečenica, da je smisao života činiti dobro drugome.
Protojerej Darko Perić, paroh u Pilici kod Zvornika u Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj, nije dugo razmišljao kada je njegov kolega, sveštenik Bogdan Stjepanović, ostao bez izbora i suočio se sa teškom bolešću koja je zahtevala hitnu transplantaciju jetre. Kao sveštenik, ali pre svega kao čovek, doneo je odluku koja se ne meri rečima, već delom tako što je darovao 60 odsto svoje jetre kako bi prijatelju pružio novu šansu za život.
– Odlučio sam se na ovaj korak kao hrišćanin i sveštenik da prijatelju i kolegi pružim šansu za novi život – rekao je otac Darko za Večernje novosti, bez patetike, kao da govori o nečemu što se podrazumeva.
Put do te odluke nije bio kratak. U Istanbulu, gde je transplantacija obavljena, proveo je ukupno četiri nedelje, od 5. marta do 2. aprila. Pripreme su trajale deset dana, a ispitivanja su morala da potvrde da su oba organizma spremna za zahvat koji nosi i rizik i nadu.
– Supruga Radmila mi je bila pratnja i najveća podrška tokom boravka. Oporavljam se uspešno. Oporavak oca Bogdana je malo teži, jer onaj koji primi jetru oporavak je sporiji, ali hvala Bogu ide u dobrom smeru – kaže otac Darko.
Nakon operacije, još sedam dana proveo je pod nadzorom lekara. Sa Bogdanom je, kako kaže, bio zajedno sve vreme, osim tri dana nakon zahvata, kada su morali biti razdvojeni. U tim danima razdvajanja sabrane su godine zajedničke službe, poverenja i vere, one koje ne staju u medicinske nalaze.
Kada vera prestane da biti reč i postane delo
– Naša nas vera uči da dobro činimo, da je smisao života da činimo jedni drugima dobro, što želimo sebi da poželimo drugom. Da budemo jednostavno ljudi i da imamo ljubav jedni za druge
U toj rečenici staje čitava teologija pretvorena u svakodnevicu. Bez velikih propovedi, bez uzvišenih formulacija, samo jasan izbor da se drugome pruži ono najdragocenije.
Darko Perić ima 41 godinu. Rođen je u Bogutovom Selu kod Ugljevika. Bogosloviju „Sveti Petar Dabrobosanski“ završio je u Foči, a potom i Bogoslovski fakultet u Beogradu 2009. godine, kada se i oženio suprugom Radmilom iz Peljava kod Lopara. Iste godine, 15. avgusta, rukopoložen je za sveštenika. Prve korake službe načinio je u manastiru Dragaljevac, kod sveštenika Laze – oca sveštenika Bogdana, kome će godinama kasnije spasiti život.
Od oktobra 2009. godine služi u Pilici, gde već sedamnaest godina vodi svoju parohiju. Otac je sina Filipa, učenika prvog razreda Srednje bogoslovske škole u Sremskim Karlovcima. Njegov život, do ovog događaja, mogao bi se opisati kao tih i posvećen – onakav kakav se retko nađe na naslovnim stranama.
– Meni je najvažnije da se Bogdan oporavi i da mu bude dobro. Kad sve bude, ako Bog da, dobro Bogdanu, onda ću imati osećaj da smo učinili svi dobro delo. Nisam to učinio da bi me neko hvalio, nego da bih dao nadu za život Bogdanu.
A onda dolazi poređenje koje otkriva koliko je lično doživeo ovaj čin:
– Najlepše je kad se oseti radost da si nekome pomogao. Kao majka kad se porađa, muči se, ali se sve to zaboravi jer je donela dete i novi život na svet.
U toj slici, bol ne nestaje , ali dobija smisao. I možda je baš tu, u toj jednostavnoj istini, skriven odgovor zašto ovakve priče ne zastarevaju. One ne menjaju samo tok jednog života, već podsećaju da žrtva nije gubitak kada se pretvori u dar.
U vremenu kada se često govori o veri, ali se ređe vidi u delima, postupak protojereja Darka Perića ostaje kao tih, ali snažan znak da ljubav prema bližnjem nije ideja, već odluka. I da ponekad, da bi drugi nastavio da živi, neko mora da podeli sopstveni život.
Verni narod prisustvovao osvećenju lokacije za budući hram Svetog Save - konaci po uzoru na srpsku carsku lavru stvoriće svetogorsku atmosferu u celom kompleksu.
Od Svetog Jovana Zlatousta do vladike Nikolaja Velimirovića, glasovi svetih opominju da starina nije merilo istine, između krsne slave i sujeverja otkriva se tanka linija koju savremeni čovek često previđa.
Nakon složene operacije u Istanbulu i nedelja neizvesnosti, paroh iz Pilice pokazao je kako izgleda kada ljubav prema bližnjem preraste u čin koji menja sudbinu, bez očekivanja priznanja i bez zadrške pred ličnim iskušenjem.
Svetinja koja se vekovima čuva u manastiru Vatoped biće doneta u prestonicu i nošena na čelu litije, dok će vernici potom imati priliku da joj se poklone u hramu Svetog Save.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Nakon velikih humanitarnih akcija, molitava i podrške vernika iz Bijeljine i regiona, protojerej Bogdan Stjepanović podvrgnut je kompleksnoj hirurškoj intervenciji.
Svetinja koja se vekovima čuva u manastiru Vatoped biće doneta u prestonicu i nošena na čelu litije, dok će vernici potom imati priliku da joj se poklone u hramu Svetog Save.
U hramu u kojem je godinama služio, sabrano sveštenstvo i mnoštvo vernika oprostili su se od oca Nenada i njegove supruge, dok se zajednica, u molitvi, suočava sa velikim gubitkom.
U liturgiji pred vernicimaNa liturgiji, poglavar SPC govorio je o Hristovom smirenom dolasku, opasnostima spoljašnje pobožnosti i zamci prilagođavanja vere sopstvenim merilima.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.
Nastojateljica Manastira Vratna govori kako lavanda, pčelinji vosak i prirodna eterična ulja iz ove svetinje pomažu vernicima da povrate ravnotežu tela i duha.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Kako je susret Djeve Marije i arhangela Gavrila otkrio tajnu koja prevazilazi ljudski razum i označio početak ispunjenja davnog proročanstva o dolasku Spasitelja, uz događaje koji su zauvek oblikovali hrišćansku veru i predanje.