Nakon složene operacije u Istanbulu i nedelja neizvesnosti, paroh iz Pilice pokazao je kako izgleda kada ljubav prema bližnjem preraste u čin koji menja sudbinu, bez očekivanja priznanja i bez zadrške pred ličnim iskušenjem.
Vest o darivanju organa retko kada zvuči kao lična odluka. Češće je doživljavamo kao medicinski poduhvat, kao borbu u sali za operacije, kao niz stručnih termina. A ipak, iza jedne takve priče iznikla je jednostavna, gotovo zaboravljena rečenica, da je smisao života činiti dobro drugome.
Protojerej Darko Perić, paroh u Pilici kod Zvornika u Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj, nije dugo razmišljao kada je njegov kolega, sveštenik Bogdan Stjepanović, ostao bez izbora i suočio se sa teškom bolešću koja je zahtevala hitnu transplantaciju jetre. Kao sveštenik, ali pre svega kao čovek, doneo je odluku koja se ne meri rečima, već delom tako što je darovao 60 odsto svoje jetre kako bi prijatelju pružio novu šansu za život.
– Odlučio sam se na ovaj korak kao hrišćanin i sveštenik da prijatelju i kolegi pružim šansu za novi život – rekao je otac Darko za Večernje novosti, bez patetike, kao da govori o nečemu što se podrazumeva.
Put do te odluke nije bio kratak. U Istanbulu, gde je transplantacija obavljena, proveo je ukupno četiri nedelje, od 5. marta do 2. aprila. Pripreme su trajale deset dana, a ispitivanja su morala da potvrde da su oba organizma spremna za zahvat koji nosi i rizik i nadu.
– Supruga Radmila mi je bila pratnja i najveća podrška tokom boravka. Oporavljam se uspešno. Oporavak oca Bogdana je malo teži, jer onaj koji primi jetru oporavak je sporiji, ali hvala Bogu ide u dobrom smeru – kaže otac Darko.
Nakon operacije, još sedam dana proveo je pod nadzorom lekara. Sa Bogdanom je, kako kaže, bio zajedno sve vreme, osim tri dana nakon zahvata, kada su morali biti razdvojeni. U tim danima razdvajanja sabrane su godine zajedničke službe, poverenja i vere, one koje ne staju u medicinske nalaze.
Kada vera prestane da biti reč i postane delo
– Naša nas vera uči da dobro činimo, da je smisao života da činimo jedni drugima dobro, što želimo sebi da poželimo drugom. Da budemo jednostavno ljudi i da imamo ljubav jedni za druge
U toj rečenici staje čitava teologija pretvorena u svakodnevicu. Bez velikih propovedi, bez uzvišenih formulacija, samo jasan izbor da se drugome pruži ono najdragocenije.
Darko Perić ima 41 godinu. Rođen je u Bogutovom Selu kod Ugljevika. Bogosloviju „Sveti Petar Dabrobosanski“ završio je u Foči, a potom i Bogoslovski fakultet u Beogradu 2009. godine, kada se i oženio suprugom Radmilom iz Peljava kod Lopara. Iste godine, 15. avgusta, rukopoložen je za sveštenika. Prve korake službe načinio je u manastiru Dragaljevac, kod sveštenika Laze – oca sveštenika Bogdana, kome će godinama kasnije spasiti život.
Od oktobra 2009. godine služi u Pilici, gde već sedamnaest godina vodi svoju parohiju. Otac je sina Filipa, učenika prvog razreda Srednje bogoslovske škole u Sremskim Karlovcima. Njegov život, do ovog događaja, mogao bi se opisati kao tih i posvećen – onakav kakav se retko nađe na naslovnim stranama.
– Meni je najvažnije da se Bogdan oporavi i da mu bude dobro. Kad sve bude, ako Bog da, dobro Bogdanu, onda ću imati osećaj da smo učinili svi dobro delo. Nisam to učinio da bi me neko hvalio, nego da bih dao nadu za život Bogdanu.
A onda dolazi poređenje koje otkriva koliko je lično doživeo ovaj čin:
– Najlepše je kad se oseti radost da si nekome pomogao. Kao majka kad se porađa, muči se, ali se sve to zaboravi jer je donela dete i novi život na svet.
U toj slici, bol ne nestaje , ali dobija smisao. I možda je baš tu, u toj jednostavnoj istini, skriven odgovor zašto ovakve priče ne zastarevaju. One ne menjaju samo tok jednog života, već podsećaju da žrtva nije gubitak kada se pretvori u dar.
U vremenu kada se često govori o veri, ali se ređe vidi u delima, postupak protojereja Darka Perića ostaje kao tih, ali snažan znak da ljubav prema bližnjem nije ideja, već odluka. I da ponekad, da bi drugi nastavio da živi, neko mora da podeli sopstveni život.
Verni narod prisustvovao osvećenju lokacije za budući hram Svetog Save - konaci po uzoru na srpsku carsku lavru stvoriće svetogorsku atmosferu u celom kompleksu.
U besedi za subotu 6. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako svet često odbacuje one koji upozoravaju, opominju i pozivaju na duhovnu promenu, ali i zašto upravo takvi ostavljaju najdublji trag kroz vreme.
Uoči praznika Svetih Ćirila i Metodija, u hramu na Vračaru bogosluženje pred jednom od najvećih čudotvornih svetinja, koja se retko iznosi sa Svete gore.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog apostola Simona Zilota po starom i Svetog Mihaila Ispovednika po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Deziderija, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
U svojoj knjizi "Lestvica" svetitelj je opisao kako se u molitvi javljaju zevanje, smeh i rasejanost, ukazujući da iza tih prekida pažnje stoji dublja borba za sabranost pred Bogom.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Udruženje "Humani čovjek" apeluje na vernike da pomognu u izmirenju bolničkih troškova lečenja i prenosu njegovog tela u Bijeljinu, kako bi bio ispraćen u miru, molitvi i dostojanstvu koje je pratilo i njegov život.
Nakon transplantacije jetre u Istanbulu, uprkos ogromnoj žrtvi prijatelja koji je pokušao da mu spasi život donacijom organa, jerej Bogdan Stjepanović okončao je svoj ovozemaljski život.
Nakon velikih humanitarnih akcija, molitava i podrške vernika iz Bijeljine i regiona, protojerej Bogdan Stjepanović podvrgnut je kompleksnoj hirurškoj intervenciji.
Uoči praznika Svetih Ćirila i Metodija, u hramu na Vračaru bogosluženje pred jednom od najvećih čudotvornih svetinja, koja se retko iznosi sa Svete gore.
U Bogosloviju je došao jedan od najpoštovanijih svetogorskih duhovnika, donoseći blagoslov iz manastira Vatopeda i snažne poruke o veri, molitvi i putu Svetog Save.
U sabornom hramu manastira Mileševa hramovna slava okupila je veliki broj vernika, dece i gostiju iz javnog života, dok su svečana liturgija i beseda o životu jačem od smrti pretvorile Spasovdan u snažno duhovno sabranje koje je ostavilo dubok utisak na prisutne.
Od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save slivala se nepregledna reka vernog naroda, dok je jedna od najvećih svetinja pravoslavlja prvi put posle više vekova proneta ulicama prestonice.
Čudotvorni pojas svečano je dočekan u porti Vaznesenjske crkve u Beogradu, uz najviše crkvene počasti i more vernika koje je ispunilo centar prestonice.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Dok je jutarnji požar zahvatio crkvu u Botošu, iz nje su na vreme iznete ikone i crkveni predmeti od posebnog značaja za pravoslavnu zajednicu, čime je sprečeno njihovo uništenje.