Nakon složene operacije u Istanbulu i nedelja neizvesnosti, paroh iz Pilice pokazao je kako izgleda kada ljubav prema bližnjem preraste u čin koji menja sudbinu, bez očekivanja priznanja i bez zadrške pred ličnim iskušenjem.
Vest o darivanju organa retko kada zvuči kao lična odluka. Češće je doživljavamo kao medicinski poduhvat, kao borbu u sali za operacije, kao niz stručnih termina. A ipak, iza jedne takve priče iznikla je jednostavna, gotovo zaboravljena rečenica, da je smisao života činiti dobro drugome.
Protojerej Darko Perić, paroh u Pilici kod Zvornika u Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj, nije dugo razmišljao kada je njegov kolega, sveštenik Bogdan Stjepanović, ostao bez izbora i suočio se sa teškom bolešću koja je zahtevala hitnu transplantaciju jetre. Kao sveštenik, ali pre svega kao čovek, doneo je odluku koja se ne meri rečima, već delom tako što je darovao 60 odsto svoje jetre kako bi prijatelju pružio novu šansu za život.
– Odlučio sam se na ovaj korak kao hrišćanin i sveštenik da prijatelju i kolegi pružim šansu za novi život – rekao je otac Darko za Večernje novosti, bez patetike, kao da govori o nečemu što se podrazumeva.
Put do te odluke nije bio kratak. U Istanbulu, gde je transplantacija obavljena, proveo je ukupno četiri nedelje, od 5. marta do 2. aprila. Pripreme su trajale deset dana, a ispitivanja su morala da potvrde da su oba organizma spremna za zahvat koji nosi i rizik i nadu.
– Supruga Radmila mi je bila pratnja i najveća podrška tokom boravka. Oporavljam se uspešno. Oporavak oca Bogdana je malo teži, jer onaj koji primi jetru oporavak je sporiji, ali hvala Bogu ide u dobrom smeru – kaže otac Darko.
Nakon operacije, još sedam dana proveo je pod nadzorom lekara. Sa Bogdanom je, kako kaže, bio zajedno sve vreme, osim tri dana nakon zahvata, kada su morali biti razdvojeni. U tim danima razdvajanja sabrane su godine zajedničke službe, poverenja i vere, one koje ne staju u medicinske nalaze.
Kada vera prestane da biti reč i postane delo
– Naša nas vera uči da dobro činimo, da je smisao života da činimo jedni drugima dobro, što želimo sebi da poželimo drugom. Da budemo jednostavno ljudi i da imamo ljubav jedni za druge
U toj rečenici staje čitava teologija pretvorena u svakodnevicu. Bez velikih propovedi, bez uzvišenih formulacija, samo jasan izbor da se drugome pruži ono najdragocenije.
Darko Perić ima 41 godinu. Rođen je u Bogutovom Selu kod Ugljevika. Bogosloviju „Sveti Petar Dabrobosanski“ završio je u Foči, a potom i Bogoslovski fakultet u Beogradu 2009. godine, kada se i oženio suprugom Radmilom iz Peljava kod Lopara. Iste godine, 15. avgusta, rukopoložen je za sveštenika. Prve korake službe načinio je u manastiru Dragaljevac, kod sveštenika Laze – oca sveštenika Bogdana, kome će godinama kasnije spasiti život.
Od oktobra 2009. godine služi u Pilici, gde već sedamnaest godina vodi svoju parohiju. Otac je sina Filipa, učenika prvog razreda Srednje bogoslovske škole u Sremskim Karlovcima. Njegov život, do ovog događaja, mogao bi se opisati kao tih i posvećen – onakav kakav se retko nađe na naslovnim stranama.
– Meni je najvažnije da se Bogdan oporavi i da mu bude dobro. Kad sve bude, ako Bog da, dobro Bogdanu, onda ću imati osećaj da smo učinili svi dobro delo. Nisam to učinio da bi me neko hvalio, nego da bih dao nadu za život Bogdanu.
A onda dolazi poređenje koje otkriva koliko je lično doživeo ovaj čin:
– Najlepše je kad se oseti radost da si nekome pomogao. Kao majka kad se porađa, muči se, ali se sve to zaboravi jer je donela dete i novi život na svet.
U toj slici, bol ne nestaje , ali dobija smisao. I možda je baš tu, u toj jednostavnoj istini, skriven odgovor zašto ovakve priče ne zastarevaju. One ne menjaju samo tok jednog života, već podsećaju da žrtva nije gubitak kada se pretvori u dar.
U vremenu kada se često govori o veri, ali se ređe vidi u delima, postupak protojereja Darka Perića ostaje kao tih, ali snažan znak da ljubav prema bližnjem nije ideja, već odluka. I da ponekad, da bi drugi nastavio da živi, neko mora da podeli sopstveni život.
Verni narod prisustvovao osvećenju lokacije za budući hram Svetog Save - konaci po uzoru na srpsku carsku lavru stvoriće svetogorsku atmosferu u celom kompleksu.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Kristina je radila na važnim pozicijama, a onda je život krenuo sasvim drugim tokom – rodila je sina sa autizmom i potpuno mu se posvetila. Umesto kancelarije i karijere, izabrala je borbu, veru i neprekidno traganje za odgovorima.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.