ŠTA BI TREBALO DA URADI RAZUMAN ČOVEK KAD GA NALJUTE: Lekcija života Svetog Nektarija Eginskog
Pravoslavno predanje ne gleda na gnev samo kao na prolaznu emociju, već kao na duhovni ispit.
Sveti oci su učili da bližnji postaje ogledalo u kojem čovek vidi sopstvenu dušu.
Neki ljudi u naš život dolaze kao radost i uteha, dok drugi donose iskušenja, nerazumevanje ili bol.
Ipak, pravoslavno predanje nas uči da ništa što nam se događa nije izvan promisla Božijeg.
Čovek često želi da oko sebe ima samo one koji mu prijaju, koji ga razumeju i koji potvrđuju njegove stavove. Međutim, upravo u odnosima koji su teški i zahtevni neretko se otkriva istina o nama samima.
Sveti oci su učili da bližnji postaje ogledalo u kojem čovek vidi sopstvenu dušu. U susretu sa drugima otkrivamo koliko u nama ima strpljenja, smirenja, ljubavi i praštanja, ali i koliko nas lako pogađaju gordost, razdražljivost i netrpeljivost.
Kada se nađemo pred nekim ko nas povređuje ili izaziva, tada se pokazuje da li u sebi nosimo mir ili se u nama rađa gnev.
Čovek često misli da su problemi u drugima, da su oni uzrok njegovog nemira i tuge. Međutim, duhovni život otkriva drugačiju istinu - ono što nas najviše pogađa kod drugih često dodiruje neku našu slabost.
Zbog toga su odnosi među ljudima prostor u kojem se čovek duhovno oblikuje. U svakodnevnim susretima, u porodici, na poslu, među prijateljima i poznanicima, čovek ima priliku da uči trpljenju, praštanju i smirenju.
U pravoslavnom shvatanju života ništa nije slučajno, pa ni ljudi koji nas okružuju. Oni koji nam pričinjavaju radost podsećaju nas na dobrotu Božiju, dok oni sa kojima nam je teško mogu postati prilika za duhovni rast. Kroz takve odnose čovek upoznaje sebe, svoje slabosti i granice, ali i uči kako da ih prevaziđe.
Zato su mnogi duhovnici govorili da je odnos sa bližnjima jedan od najvažnijih puteva duhovnog sazrevanja. U svakodnevnim susretima, kroz strpljenje i borbu sa sopstvenim slabostima, čovek postepeno uči da smiruje svoje srce i da gleda na druge sa više razumevanja i milosti.
O toj dubokoj duhovnoj istini govorio je i monah Simeon Atonski:
- Bog nas uvek okružuje onim ljudima s kojima nam je neophodno izlečiti se od svojih nedostataka.
Pravoslavno predanje ne gleda na gnev samo kao na prolaznu emociju, već kao na duhovni ispit.
Sveti oci vekovima su upozoravali da je najveća borba upravo ona koja se vodi u dubini duše.
Kada se duša smiri pred Gospodom, utišaju se i nemiri koji potresaju čovekovo srce.
Crkva vekovima upozorava da čovek, kada počne da sudi drugima, lako zaboravlja sopstvene slabosti i sopstvenu borbu sa grehom.
Duhovi zla u ljudski um unose misli koje podstiču strah, očajanje, mržnju, zavist, gordost i beznađe.
Bolest podseća čoveka na njegovu prolaznost i krhkost, primoravajući ga da zastane i preispita svoj život.
Osećaj bespomoćnosti sve češće postaje deo svakodnevice.
Iskušenja skidaju iluziju samodovoljnosti i podsećaju čoveka da nije gospodar sopstvenog života, već biće koje zavisi od Božje milosti.
Svetitelj upozorava da sukob može biti završen spolja, dok u čoveku nastavlja da traje mnogo duže i polako zauzima sve više prostora.
Profesor Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava na moguću promenu odnosa među pomesnim crkvama i novo približavanje Zapadu.
Pravoslavni teolog Andrea Kereš objavila je snimak svadbenog veselja koji je veoma brzo privukao pažnju na društvenim mrežama.
Ispod površine akumulacije ponovo su se pojavili ostaci starog Karakurta, sela koje je potopljeno, a čiji verski objekti svedoče o zajedničkom životu muslimana i hrišćana.
Sveti oci su uvek naglašavali da, ma kakvo dete da je, ne treba ga posmatrati kao problem koji treba "slomiti“, već kao ličnost koju treba oblikovati.
Duša poseduje svojevrsni duhovni mehanizam upravljanja telom, a kao primer za to je fantomski bol, tvrdi otac Danil.
Sveti oci nisu slučajno uzdržanje od hrane, kao i od alkohola, smatrali važnim delom duhovne borbe.
U srpskom narodu ovaj dan poznat je i kao jesenji Sveti Jovan i Jovan Glavosek.
Krompir, crni luk i jaja uz malo masti daju jelo koje je nekada bilo jednostavno rešenje za gladne pastire i ukućane.
Njihov spomen vezivao se za obnovljeni hram u Jasenovcu osamdesetih godina i kalendare Slobodne mitropolije u Novoj Gračanici, a zatim je odlukom Svetog arhijerejskog sabora iz 2010. godine ustanovljen za celu Srpsku pravoslavnu crkvu.
Porodica je u središtu hrišćanskog života, pa se i prostor u kojem ona živi ne posmatra samo kao građevina, već kao mesto zajedništva i porodičnog života.