OVIM ČOVEK SEBE NAJVIŠE UBIJA, A TO JE JEDINO ŠTO MOŽE DA MENJA: Otac Gervasije o najvećem paradoksu savremenih ljudi
Svet u kojem živimo je odraz našeg srca.
Od najranijih vremena, Crkva uči da je trpljenje put ka smirenju, duhovnoj snazi i unutrašnjem preobražaju čoveka.
U pravoslavnoj duhovnosti trpljenje zauzima posebno mesto i smatra se jednom od najuzvišenijih hrišćanskih vrlina.
Od najranijih vremena, Crkva uči da je trpljenje put ka smirenju, duhovnoj snazi i unutrašnjem preobražaju čoveka. Ne shvata se kao pasivno podnošenje teškoća, već kao aktivno, svesno i smireno suočavanje sa životnim izazovima, utemeljeno na veri da Bog deluje i onda kada čoveku izgleda da je sve izmaklo kontroli.
Pravoslavno poimanje trpljenja povezuje se sa Hristovim stradanjem, ali i sa svakodnevnim borbama koje vernik nosi u svom srcu. Trpeći, čovek ne pobeđuje samo okolnosti, već pre svega samoga sebe – svoje slabosti, strasti, nestrpljenje, unutrašnji nemir.

U savremenom svetu, u kojem je sve ubrzano, gde se traže brza rešenja i trenutna zadovoljstva, trpljenje se često doživljava kao nepotrebno opterećenje. Međutim, u duhovnoj tradiciji ono je uslov izgradnje čvrstine duha i istinske slobode.
Trpljenje, kako uči crkveno predanje, ne slabi čoveka, već ga čini otpornijim i zrelijim. Ono donosi smirenje, jer otkriva da život nije samo niz prolaznih briga i dužnosti, već put na kojem se čovek uči poverenju u Boga.
To je istako i otac Benedikt za TV Hram govoreći koliko je trpljenje bitno za sve nas, pogotovo u današnje vreme, kada se često susrećemo sa teškim iskušenjima.
- Ono što je napotrebnije danas je trpljenje. Trpljenje je velika vrlina. Trpljenje je kažu spasenje. Neće ljudi i ne vole da trpe, a ne znaju da kroz to jačamo duh, da time pobeđujemo sve slabosti i strasti, a onda se osećamo i sigurnijim, zaštićenijim... Jeste teško, čovek je danas rasejan, na mnogo strana su obaveze, trči se, razni su tu problemi, tačno je da ne možeš da se sastaviš sa sobom. Međutim, jedini pravi način da se to sve savlada jeste da se fokusiramo na Boga i na molitvu i da tu tražimo pomoć i rešenje. Tu je način da sve stignemo i postignemo.
Kaže da ako mislimo da ćemo sami, zahvaljujući svojim umovanjem sve ovo prevazići, samo ćemo pasti i razočarati se.
- Budimo jednostavni, živimo i dišimo s Gospodom i onda ćemo shvatiti da smo u sigurnom okruženju.
Svet u kojem živimo je odraz našeg srca. Duhovni mir postao je retkost, gotovo privilegija koja izmiče većini ljudi. U pokušaju da se nose s iskušenjima ili pobegnu od njih, ljudi često lutaju, a mnogi upadaju i u nove probleme. Patnja, koliko god teška bila, nije kraj, već prolaz ka nečemu višem.
OVIM ČOVEK SEBE NAJVIŠE UBIJA, A TO JE JEDINO ŠTO MOŽE DA MENJA: Otac Gervasije o najvećem paradoksu savremenih ljudi
OVAKO SE STIČE MIR U SRCU! Shijeromonah Mihail kaže da je suština u dve stvari, a jedna se tiče okoline!
ŠTA ČINI, A ŠTA BI TREBALO DA URADI ČOVEK KOME SE RASPADAJU I ŽIVOT, I DOM, I PORODICA: Starac Emilijan o zamci u kojoj se od jednog problema napravi 10 još težih
KAD DOĐU PATNJE I TUGE, UVEK NA UMU IMAJTE OVO! Strac Jefrem Arizonski kaže da tako nikada nećete upasti u očajanje!
Sveti oci često su podsećali da pad sam po sebi ne određuje put čoveka, već odnos prema tom padu.
Put do mira vodi kroz smirenje, odricanje od sopstvene volje i prihvatanje Božje promisli, ma koliko ona delovala teško ili nerazumljivo.
U pravoslavnom učenju, zahvalnost nije samo vrlina, već način postojanja.
U pravoslavnom učenju, vrednost čoveka ne meri se spoljnim uspehom, već unutrašnjom borbom i spremnošću da ostane veran istini, čak i kada to znači trpljenje.
Marko Princ, član parohije napadnutog Sabornog hrama, tvrdi da se iza razbijenog vitraža ne krije samo nasilje na ulici, već i nevidljivi sukob koji deli ljude, gradove i vere i koji, kako kaže, ima svoju jasnu duhovnu logiku.
Iako medicina nudi odgovore i pokušava da objasni uzroke ovog problema, pravoslavno učenje podseća da nastanak života ne može biti sveden isključivo na biološki proces.
Stradanja i teškoće nisu znak Božjeg odsustva, već često upravo njegove blizine.
Nije svako davanje blagosloveno - svete knjige otkrivaju u kojim trenucima podrška može da oslabi čoveka, produbi probleme ili udalji od odgovornosti i zašto je razboritost jednako važna kao i dobra namera
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Crkva svetog Marka u Užicu otkriva slojeve prošlosti - od izgubljene brvnare i burnih istorijskih preokreta, do neobičnog zvonika, vrednih ikona i živog liturgijskog života koji traje bez prekida.
Od osnovnih sastojaka bez jaja i mleka, ova posna pogača spaja karamelizovani luk i kim u mekano, mirisno testo koje je jednostavno za pripremu, a dovoljno posebno da se pamti i u danima posta na ulju.
Kroz suprotstavljanje Adama i Hrista, beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za 2. sedmicu po Vaskrsu otkriva duboku istinu o ljudskoj prirodi, padu i nadi koja nadilazi ono što oči vide.