OVO JE JEDNO OD NAJJAČIH ORUŽJA ĐAVOLA! Mitropolit Atanasije kaže čim ovo osetite, krenite u borbu
Pravoslavno učenje jasno govori da đavo nema vlast nad čovekom ako mu čovek sam ne otvori vrata.
Sveti oci često su podsećali da pad sam po sebi ne određuje put čoveka, već odnos prema tom padu.
U duhovnom životu čovek se neprestano nalazi na putu koji zahteva budnost, smirenje i istrajnost.
Hrišćanin je pozvan da svoj život usmerava ka Bogu, ali taj put nije lišen borbi, padova i iskušenja.
Svakodnevne slabosti, nepromišljene reči, pogrešni postupci ili trenuci malodušnosti deo su ljudske nemoći, s kojom se svako susreće. Upravo zbog toga Crkva uči da je pokajanje stalni pratilac duhovnog života, a ne samo čin koji se događa povremeno.
Po pravoslavnom predanju, pokajanje nije samo priznanje greške već duboko unutrašnje obraćenje, spremnost da čovek ustane nakon pada i ponovo krene putem dobra.
Sveti oci često su podsećali da pad sam po sebi ne određuje sudbinu čoveka, već odnos prema tom padu - da li će on u njemu ostati ili će se podići i nastaviti dalje. Zato se vernici ohrabruju da ne očajavaju kada posrnu, već da se sa smirenjem vraćaju Bogu, tražeći oproštaj i snagu da nastave duhovnu borbu.
U tom duhovnom podvigu posebno mesto ima trpljenje. Ono podrazumeva sposobnost da čovek ne klone duhom pred sopstvenim slabostima, već da s verom i nadom nastavi da se trudi.
Istovremeno, oci Crkve upozoravaju da je odugovlačenje s pokajanjem opasno jer čovek time dopušta da greh postane navika i da se sve dublje ukorenjuje u srcu. Zbog toga su uvek pozivali vernike da ne odlažu povratak Bogu, već da odmah, čim prepoznaju svoju grešku, zatraže oproštaj i započnu ispravljanje života.
O takvoj duhovnoj budnosti govorio je i veliki podvižnik i molitvenik starac Josif Isihasta:
- Ti si prizvan na put nebeski. Ništa nije čudno ako se onaj koji trči ponekad i spotakne. Samo treba da u svakom trenutku ima trpljenje i pokajanje. Stoga se pokaj kad god pogrešiš, i ne gubi vreme. Koliko oklevaš da zatražiš oproštaj, toliko dopuštaš lukavom da u tebi pusti korene. Ne dopusti mu da te iznervira na tvoju štetu.
Pravoslavno učenje jasno govori da đavo nema vlast nad čovekom ako mu čovek sam ne otvori vrata.
Crkva uči da čovek ne može istinski živeti u zajednici sa Bogom ako u srcu nosi zlopamćenje.
Pravoslavno predanje ne gleda na gnev samo kao na prolaznu emociju, već kao na duhovni ispit.
Sveti oci vekovima su upozoravali da je najveća borba upravo ona koja se vodi u dubini duše.
Veliki duhovnik sa Svete Gore podseća da slabost nije kraj borbe, već prilika za pokajanje i povratak Bogu, jer posle pada najopasnije je izgubiti nadu.
Pravoslavni sveštenik objašnjava zašto način na koji trpimo odlučuje hoće li naše muke biti iskupljenje ili nova greška.
Sveti oci su svedočili da se mir ne nalazi u izbegavanju stradanja, već u pravilnom odnosu prema njemu.
Od najranijih vremena, Crkva uči da je trpljenje put ka smirenju, duhovnoj snazi i unutrašnjem preobražaju čoveka.
Sveti oci učili su da hrišćanin ne sme da gradi svoje odnose na praznim rečima i prolaznim pohvalama.
U besedi za sredu 9. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o najvećem daru koji čovek može da primi i objašnjava kako se kroz Hrista otvara put ka životu koji prevazilazi sve prolazno.
Jedan od najvoljenijih pravoslavnih svetitelja ostavio je savet za trenutke kada nas obuzmu strah, nemir i unutrašnja borba.
Podrhtavanje tla jačine 3,8 stepeni po Rihterovoj skali osetio se širom Atosa.
Mnogi koji prolaze kroz Himaru zastaju da se pomole, zapale sveću i odaju poštovanje svetitelju čiji je život bio posvećen služenju Bogu i narodu.
Na mestu gde je Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić prvobitno sahranjen, nakon manastirske slave služen je parastos prvom srpskom caru.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
Početak radova blagoslovio je mitropolit mileševski Atanasije, a novi gradski prostor podsetiće buduće generacije na patrijarha Varnavu Rosića, rođenog Pljevljaka koji je predvodio SPC u burnim istorijskim vremenima.
Nakon decenija ćutanja, na jednom od prvih srpskih stratišta u Istočnoj Bosni prvi put je služen pomen žrtvama, među kojima su bili i sveštenici koji su ostali uz svoj narod do smrti.
U besedi za sredu 9. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o najvećem daru koji čovek može da primi i objašnjava kako se kroz Hrista otvara put ka životu koji prevazilazi sve prolazno.