Duhovna riznica 25.01.2026 | 22:13

DA LI ONAJ KO UMIRE U BOLESTI I MUKAMA ISKUPLJUJE SVOJE GREHE: Otac Andrej otkriva tajnu koja sve zanima, a retko ko sme da pita

Slika Autora
Autor: Saša Tošić
DA LI ONAJ KO UMIRE U BOLESTI I MUKAMA ISKUPLJUJE SVOJE GREHE: Otac Andrej otkriva tajnu koja sve zanima, a retko ko sme da pita
Freepik,SPC

Pravoslavni sveštenik objašnjava zašto način na koji trpimo odlučuje hoće li naše muke biti iskupljenje ili nova greška.

Postoje pitanja koja se ne postavljaju iz radoznalosti, nego iz nemoći. Ona se rađaju kraj bolničkih kreveta, u tišini soba u kojima se čeka ishod koji niko ne može da ubrza niti da zaustavi. Jedno od takvih pitanja glasi: ima li smisla patnja i da li ona, kada se život gasi u bolu, može da bude put ka oproštaju grehova? Ozbiljno i trezveno tumačenje daje protojerej Andrej Gavrilenko.

- Da, iskupljuje, ako sve podnosi smireno, bez roptanja i radi Gospoda. Muke su uvek veliki izdatak duševnih i telesnih snaga. To je uvek sagorevanje. Ako ti – nije važno da li kroz bolest ili kroz podvige – sagorevaš radi Gospoda, primaš nagradu mučenika. Štaviše, ako zajedno s tobom, brinući se i saosećajući, bez roptanja sagorevaju i tvoji bližnji, i oni dobijaju mučenički venac. Bog jeste i vidi sve naše nevolje i svakako će očistiti i pomilovati za njihovo smireno trpljenje - kaže otac Andrej.

Kako trpljenje oblikuje dušu

On dodaje da onome ko strada i radi Boga trpi, opraštaju se gresi. Razlog je jednostavan – čovek nosi trud radi Boga i sve prošlo se briše, odlazi. Volja se u životu s Bogom ne kali samo i ne toliko u podvigu bdenja i posta, koliko u još težem podvigu trpljenja nevolja koje ne biraš.

SPC
Protojerej Andrej Gavrilenko

 

Sveštenik dalje ističe:

- Međutim, postoje i stradanja koja ne iskupljuju. To je onda kada, umesto da trpiš i nosiš krst, umnožavaš grehe: roptanje na bližnje i na Boga, proklinjanje i psovanje. Tu čovek i mnogo trpi, a gresi mu se još i dodaju. Najbolje odgovor na ovo pitanje ilustruje scena Hristovog Raspeća. Bila su dva razbojnika, ali su zadobili različitu sudbinu. Jedan je umro umnožavajući greh, a drugi je ušao u Carstvo Božije prizvavši Ime Gospodnje- zaključuje otac Andrej, prenosi portal spzh.eu.

Bol kao poslednja molitva ili pobuna

Iz ovog odgovora ne ostaje utisak da je bol sam po sebi karta za spasenje. U pravoslavnom razumevanju, presudno nije koliko neko trpi, nego kako trpi i kome tu svoju muku prinosi. I tu se, možda, krije najteža, ali i najtiša istina: ista bolest može biti ili poslednja pobuna, ili poslednja molitva — a razlika između te dve granice često odlučuje ne snaga tela, nego smer srca.