Pravoslavni sveštenik objašnjava zašto način na koji trpimo odlučuje hoće li naše muke biti iskupljenje ili nova greška.
Postoje pitanja koja se ne postavljaju iz radoznalosti, nego iz nemoći. Ona se rađaju kraj bolničkih kreveta, u tišini soba u kojima se čeka ishod koji niko ne može da ubrza niti da zaustavi. Jedno od takvih pitanja glasi: ima li smisla patnja i da li ona, kada se život gasi u bolu, može da bude put ka oproštaju grehova? Ozbiljno i trezveno tumačenje daje protojerej Andrej Gavrilenko.
- Da, iskupljuje, ako sve podnosi smireno, bez roptanja i radi Gospoda. Muke su uvek veliki izdatak duševnih i telesnih snaga. To je uvek sagorevanje. Ako ti – nije važno da li kroz bolest ili kroz podvige – sagorevaš radi Gospoda, primaš nagradu mučenika. Štaviše, ako zajedno s tobom, brinući se i saosećajući, bez roptanja sagorevaju i tvoji bližnji, i oni dobijaju mučenički venac. Bog jeste i vidi sve naše nevolje i svakako će očistiti i pomilovati za njihovo smireno trpljenje - kaže otac Andrej.
Kako trpljenje oblikuje dušu
On dodaje da onome ko strada i radi Boga trpi, opraštaju se gresi. Razlog je jednostavan – čovek nosi trud radi Boga i sve prošlo se briše, odlazi. Volja se u životu s Bogom ne kali samo i ne toliko u podvigu bdenja i posta, koliko u još težem podvigu trpljenja nevolja koje ne biraš.
SPC
Protojerej Andrej Gavrilenko
Sveštenik dalje ističe:
- Međutim, postoje i stradanja koja ne iskupljuju. To je onda kada, umesto da trpiš i nosiš krst, umnožavaš grehe: roptanje na bližnje i na Boga, proklinjanje i psovanje. Tu čovek i mnogo trpi, a gresi mu se još i dodaju. Najbolje odgovor na ovo pitanje ilustruje scena Hristovog Raspeća. Bila su dva razbojnika, ali su zadobili različitu sudbinu. Jedan je umro umnožavajući greh, a drugi je ušao u Carstvo Božije prizvavši Ime Gospodnje- zaključuje otac Andrej, prenosi portal spzh.eu.
Bol kao poslednja molitva ili pobuna
Iz ovog odgovora ne ostaje utisak da je bol sam po sebi karta za spasenje. U pravoslavnom razumevanju, presudno nije koliko neko trpi, nego kako trpi i kome tu svoju muku prinosi. I tu se, možda, krije najteža, ali i najtiša istina: ista bolest može biti ili poslednja pobuna, ili poslednja molitva — a razlika između te dve granice često odlučuje ne snaga tela, nego smer srca.
Beseda mitropolita šumadijskog u Ralji otvorila je pitanja bez lakih odgovora: gde počinje prava ljubav, zašto bez Boga nema istinskog odnosa među ljudima i kako se vera proverava tek onda kada naiđe na greh drugoga.
Posle božićne liturgije u Moskvi, poglavar Ruske crkve govorio je o grehu koji se proglašava vrlinom, slobodi bez granica i civilizacijskom sukobu koji se više ne može sakriti.
O paklu se govori i u šali i u gnevu, ali retko sa stvarnim razumevanjem - protojerej Dimitrije Garčuk otkriva zašto to nije samo priča o mestu posle smrti, već i o stanju u kome čovek može da živi već sada.
Krompir, brašno i jaja dovoljni su za osnovu ovog starinskog specijaliteta, koji se kuva poput knedli, a zatim oblaže prženim prezlama ili začinjava alevom paprikom.
Poglavar Ruske pravoslavne crkve ukazao je da zavisnost nije vezana samo za alkohol, već da čovek može izgubiti slobodu i kada više ne uspeva da kontroliše vreme provedeno uz ekran, društvene mreže i elektronske igre.
Hristovo učenje nije bilo i nije ni danas prilagođeno ljudskim željama, već je pozivalo i poziva na promenu iznutra, što savremenom čoveku nimalo ne odgovara.
U besedi za utorak 12. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o snazi pokajanja i Božjoj milosti i otkriva kako se i najteži pad može preobraziti kada čovek prizna grehe i iskreno se okrene Bogu.
Poglavar Ruske pravoslavne crkve ukazao je da zavisnost nije vezana samo za alkohol, već da čovek može izgubiti slobodu i kada više ne uspeva da kontroliše vreme provedeno uz ekran, društvene mreže i elektronske igre.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prenos moštiju Svetog Aleksandra Nevskog po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Sveti sveštenomučenik Avtonom. Katolička crkva obeležava Presveto Ime Marijino, dok Jevreji danas slave prvi dan Roš Hašane, a muslimani počinju mesec rebiul-ahir.
Trud, molitva i podvig imaju svoje mesto, ali bez Božje blagodati ono što je posejano u srcu može ostati jalovo, dok se čak i vrlina može pretvoriti u novu priliku za gordost i samoljublje.