Beseda mitropolita šumadijskog u Ralji otvorila je pitanja bez lakih odgovora: gde počinje prava ljubav, zašto bez Boga nema istinskog odnosa među ljudima i kako se vera proverava tek onda kada naiđe na greh drugoga.
Liturgija se u pravoslavlju ne doživljava se kao puki sled molitava, već kao događaj koji zahvata čitav život čoveka. Tako je bilo i na praznik Svetih mučenika Tirsa, Levkija, Filimona, Apolonija i drugih sa njima, kada je hram Sretenja Gospodnjeg u Ralji, nadomak Sopota, postao mesto sabranja, ali i tihe unutrašnje provere svakog prisutnog.
Svetom Liturgijom je načalstvovao mitropolit šumadijski Jovan, uz sasluženje protojereja-stavrofora Ljubiše Smiljkovića, protojereja Gorana Lukića, jeromonaha Marka (Markovića), jereja Miloša Kuzmanovića, protođakona Ivana Gašića i đakona Bojana Milenovića. Sabranje je imalo onu prepoznatljivu liturgijsku punoću u kojoj se molitva ne odvaja od reči, niti reč od života.
U svojoj besedi, vladika Jovan je verne najpre podsetio na samu suštinu praznika kojem je hram posvećen – susret. Ne kao simbol ili uspomenu, već kao realnost koja se događa svakome ko ulazi u Liturgiju otvorenog srca.
– Radujem se što je Gospod blagoizvoleo da se danas saberemo na svetoj Liturgiji, da se Bogu molimo u ovom hramu koji je posvećen Sretenju Gospodnjem. I zaista, ništa nema važnije u životu čoveka, bar u životu hrišćanina, nego da se sretne sa Bogom. Jer ako se čovek ne sretne sa Bogom, on će se sresti sa onim drugim – poručio je mitropolit, naglašavajući da susret sa Bogom neminovno menja i način na koji gledamo jedni na druge.
Susret sa Bogom i njegov uticaj na bližnje
U toj misli sabran je čitav hrišćanski put: odnos sa Bogom ne ostaje zatvoren u ličnu pobožnost, već se preliva u odnos prema bližnjima. Vladika Jovan je upravo tu povukao jasnu i zahtevnu granicu – bez istinskog susreta sa Bogom nema ni pravog susreta među ljudima.
– Kada se čovek sretne sa Bogom i živi u susretu sa Njim, onda će se u Gospodu zaista sresti i sa svim bližnjima svojim. I upravo od tog susreta, od tog sretanja sa Bogom i jednih sa drugima, zavisi kakav je naš život – rekao je mitropolit šumadijski.
Foto: SPC
Vladika Jovan služio je liturgiju u hram Sretenja Gospodnjeg u Ralji
Ljubav koja se žrtvuje
Središnja tema besede bila je ljubav, ali ne kao apstraktna vrednost, već kao poziv koji traži žrtvu i odgovornost. Vladika Jovan je podsetio da Crkva čoveka ne posmatra kao biće zatvoreno u svoje granice, već kao onoga koji je prizvan da raste ka božanskoj meri.
– Čovek je, braćo i sestre, stvoren za ljubav. Kako nas uči Crkva, čovek je prizvan da bude božansko biće po blagodati. Ta prava, jevanđeljska ljubav jeste ljubav koja se žrtvuje. Svaka žrtva koja u sebi nema ljubav – uzaludna je – naglasio je mitropolit, povezujući hrišćansku etiku sa samim temeljem vere.
Kako voleti onoga ko je u grehu
Posebno snažan deo besede odnosio se na pitanje ljubavi prema čoveku koji greši – temu koja ne ostavlja prostor za lak odgovor. Vladika Jovan je podsetio da se mera ljubavi ne prepoznaje u prihvatanju savršenog, već u spremnosti da se nosi slabost drugoga.
– Nema ljubavi prema čoveku bez ljubavi prema Bogu! Samo ljubav prema Bogu daje snagu da volimo čoveka, i u njegovoj pravednosti i u njegovom grehu. Kako da volimo onoga koji je u grehu? Zato što ljubav pokriva mnoštvo grehova – poručio je, jasno ukazujući da bez Božje ljubavi čovek ostaje nemoćan pred zahtevom Jevanđelja.
Liturgijsko sabranje u Ralji tako je još jednom pokazalo da Crkva ne govori vernicima ono što je lako čuti, već ono bez čega se ne može živeti. Reči mitropolita Jovana nisu ostale u okviru propovedi, već su se, poput pitanja postavljenog savesti, prenele u tišinu nakon službe – tamo gde svako sam proverava sa kim se zaista susreće i kakvu ljubav nosi u sebi.
U pouci otac Nektarije (Morozov) govori o greškama koje izranjaju iz brzopletosti i objašnjava zašto je jedna duhovna navika ključna za svaki budući izbor.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.