OVIM LJUDIMA TREBA OPROSTITI, ALI IH I MOMENTALNO ELIMINISATI IZ ŽIVOTA! Otac Predrag otkriva kad, kome i zašto reći "dosta"
Ljubav prema bližnjem ne isključuje odgovornost prema sebi.
Crkva uči da čovek ne može istinski živeti u zajednici sa Bogom ako u srcu nosi zlopamćenje.
Prema pravoslavlju, oproštaj nije samo moralna obaveza niti puki čin dobre volje, već duboko duhovno delo koje čoveka uzdiže ka Bogu. On se ne posmatra kao slabost, niti kao odricanje od pravde, već kao svesni izbor ljubavi, kao pobeda nad sopstvenenom gordošću i kao svedočanstvo vere u Hrista.
Praštanje je u pravoslavlju tesno povezano sa samom suštinom hrišćanskog života - sa spasenjem.
Crkva uči da čovek ne može istinski živeti u zajednici sa Bogom ako u srcu nosi zlopamćenje. Ogorčenost razara dušu, zatvara je za blagodat i udaljava od zajednice ljubavi.
Upravo zato oproštanje ima snagu duhovnog leka: ono oslobađa, isceljuje i vraća unutrašnji mir. Onaj ko prašta, ne opravdava nepravdu, već odbija da dozvoli da ga mržnja zarobi.
Prema pravoslavnom shvatanju, oproštaj je nerazdvojan od ljubavi. Ljubav bez spremnosti na praštanje ostaje nedovršena, dok praštanje bez ljubavi postaje prazna forma. Srce je temelj svega, jer iz njega potiču i mržnja i milost. Onaj ko nauči da oprašta, uči da voli na način na koji Hristos voli - bezuslovno, žrtveno i istrajno.
O oproštaju Hrista radi, kao daru Božijem i leku za ranjenu ljudsku dušu, govorio je arhimandrit Kleopa, ističući da je to put koji vodi ka večnosti.
Prema njegovim rečima, jednostavna, ali duboka reč "oprosti" ima silu da otvori vrata Raja i da čoveka vrati zajednici ljubavi.
U emisiji "Vrlinoslov" на TV Hram, arhimandrit je osvetlio značaj ove vrline u svakodnevnom životu vernika, ukazujući da se hrišćanski put ne meri spoljašnjim delima, već stanjem srca.
Arhimandrit Kleopa jasno je ukazao da je oproštaj neraskidivo povezan sa samim identitetom hrišćanina i sa njegovom težnjom ka spasenju:
- Svaki dan smo mi pod jednim ispitom vere. Hoćeš ili nećeš da veruješ, jesi li Božji ili si nečji drugi. Ono što imamo i što želimo, jeste da se spasemo. Ali, bez praštanja nema spasenja. Postoje dve reči koje se najteže izgovaraju, a to su "oprosti" i "volim te". Ako ne naučiš da praštaš i ako ne praštaš, ne možeš za sebe da kažeš da si hrišćanin. Praštanja nema bez ljubavi. A podloga svemu tome je srce. Zato što kroz praštanje, Gospod nam je bliži. Put neba je put praštanja i ljubavi.
Ljubav prema bližnjem ne isključuje odgovornost prema sebi. Kada zadržimo oštru reč i, umesto nje, izaberemo blagu, tada pokazujemo da smo razumeli Božju zapovest o ljubavi. Milosrđe temelj hrišćanskog života. Duhovno iskustvo Crkve kroz vekove svedoči da Bog ne gleda samo na delo, već na nameru i stanje srca.

OVIM LJUDIMA TREBA OPROSTITI, ALI IH I MOMENTALNO ELIMINISATI IZ ŽIVOTA! Otac Predrag otkriva kad, kome i zašto reći "dosta"
OVIM LJUDIMA UVEK PRUŽITE RUKU, A AKO MOŽETE, I IKONICU: Starac Ilija o malom gestu kojim se menja svoj život, ali i tuđi
ONI ĆE SIGURNO IZGUBITI I SEBE I SVOJU PORODICU! Arhimandrit Vasilije ozbiljno opomenuo ovu vrstu ljudi
KAD JE PAD U TEŽAK GREH KORISNIJI I OD REDOVNOG POSTA I SVAKODNEVNE MOLITVE: Starac Nikon o uzaludnosti i najvećeg podviga
Oproštaj nije slabost, već podvig i najviši izraz duhovne snage.
Protojerej Željko Marković, starešina crkve Lazarice, objasnio je važnost reči Molitve Gospodnje.
Sveti Teofan nas upozorava da oni koji se smatraju pravednicima mogu lako skliznuti u osuđivanje, umesto da prepoznaju sopstvene slabosti. Pravi pravednik je onaj koji, svesno osećajući svoju grešnost, ne žudi za kaznom drugih, već se fokusira na vlastiti put ka pomirenju. U njegovoj poruci leži poziv na introspekciju: pre nego što sudimo drugima, trebalo bi da se osvrnemo na svoje grehe. Samo kada prepoznamo svoju potrebu za oproštajem, možemo zaista oprostiti drugima. Na taj način, oproštaj postaje ne samo dužnost, već i izraz ljubavi i razumevanja.
Pravoslavna duhovnost uči da se zlo ne pobeđuje zlom, već dobrim, i da se istinska pobeda ne ostvaruje nad drugim čovekom, već nad sobom.
Parohijani u Bozemanu primili su Svetu tajnu krštenja, dok je još petnaestoro započelo pripremu za ulazak u Pravoslavnu crkvu.
Nije dovoljno misliti dobro, potrebno je činiti dobro.
U bolnici u Bostonu, pred prognozom bez nade, roditelji su izabrali molitvu umesto očaja, a ono što je usledilo promenilo je pogled jednog racionalnog naučnika na granice medicine, vere i onoga što nazivamo nemogućim.
U tumačenju jevanđelskih reči, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o tesnogrudosti koja prerasta u mržnju i hrabrom unutrašnjem očišćenju koje otvara prostor za Hristovu blagovest.
U bolnici u Bostonu, pred prognozom bez nade, roditelji su izabrali molitvu umesto očaja, a ono što je usledilo promenilo je pogled jednog racionalnog naučnika na granice medicine, vere i onoga što nazivamo nemogućim.
U trenutku očaja mislila je da je ostala sama, a onda je saznala da je patrijarh intervenisao kod Boga, a ne kod ljudi.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Otkrijte kako se priprema jednostavan, slojevit, ukusan starinski ručak iz 19. veka prema zapisima jeromonaha Jeroteja Draganovića.
Građani, zvaničnici i potomci mučenika okupili su se kod spomenika „17. februar“, podsećajući na 84. godišnjicu jednog od najvećih stradanja srpskog naroda u Drugom svetskom ratu.
U tumačenju jevanđelskih reči, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o tesnogrudosti koja prerasta u mržnju i hrabrom unutrašnjem očišćenju koje otvara prostor za Hristovu blagovest.