Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Uđeš u hram kao radoznao prolaznik, a izađeš kao neko ko više ne pripada istom svetu kao pre. Tako je, bez neke velike pompe, počela priča o Muratu, mladiću iz Turske koji je, tražeći sebe i odgovore na neka lična pitanja, pronašao nešto što nije umeo ni da imenuje, a kamoli da objasni.
U srpskom manastiru Svetog Save u Libertivilu, nedaleko od Čikago, 2014. godine pojavio se tih, nenametljiv gost. Dolazio je bez mnogo pitanja, ali sa nečim što ga je uporno vraćalo na isto mesto, pred grob Svetog vladike Mardarija Uskokovića. Nije znao čiji je grob, jer nije umeo da pročita ćirilični natpis, ali je, iznova i iznova, stajao baš tu.
- Godine 2014, u crkvu Manastira Svetog Save u Libertivilu, sve češće je počeo da dolazi jedan mladi Turčin, koji je bio na doktorskim studijama na jednom od okolnih univerziteta. I on bi, od prvog momenta kako je ušao u crkvu, to sam sebi nije umeo da objasni, stao tačno ispred groba Svetog vladike Mardarija, ne znajući ko tu počiva, zato što nije umeo da čita ćirilicu. Njegovo ime je bilo Murat.
RINA
Mošti Svetig mardarija Libertvilskog
Ubrzo, kako svedoči otac Miloš, počinje i njegovo približavanje zajednici – ne kroz rasprave, već kroz druženje.
- Vrlo brzo se zbližio sa studentima našeg bogoslovskog fakulteta, koji su ga malo-pomalo upoznavali sa pravoslavljem. On je inače tada bio u nekom periodu svog ličnog traženja, kome da se okrene. Nije bio nešto naročito aktivan u svojoj veri, posebno ne posle dolaska na Zapad.
- Imao je blizu 30 godina. Vrlo simpatičan i mio mlad čovek, izuzetno inteligentan. Sve češće i sve redovnije počeo je da dolazi u naš hram u manastiru Svetog Save. Redovno je dolazio na bogosluženja, ali nikada ne izražavajući ni reč spremnosti da bi mogao da pređe u pravoslavlje. Niti ga je bilo ko nagovarao na tako nešto - ističe otac Miloš Vesin.
Bez naglih obrta i bez spoljne prisile, njegova potraga se nastavila u ritmu koji je, spolja gledano, delovao gotovo neprimetno, sve do trenutaka velikih crkvenih sabranja, kada će, kako se ispostavilo, mnoge stvari u njemu doći na svoje mesto.
Trenutak kada je sve postalo jasno
- Kada je bilo obretenje moštiju Svetog vladike Mardarija, u maju 2017. godine, potom proslava u julu, kada su bili i blaženopočivši patrijarh Irinej i mnogi od naših arhijereja iz otačastva i iz rasejanja, bio je tu prisutan i Murat.
Upravo posle tih dana, kada su se sabrali i liturgijska radost i živo svedočanstvo vere, Murat prvi put jasno izgovara ono što je dugo nosio u sebi:
- Kad je sve to prošlo, kada je ta svečanost završena, on je onda toj grupi studenata, sa kojima se u međuvremenu zbližio, rekao: „Sada mi je jasno zašto sam ja od prvog dana, pa svakog sledećeg puta, uvek ulazeći u hram Svetog Save, stajao samo na tom mestu. Zato što me je svetost tog čoveka, o kome tada ništa nisam znao, jednostavno magnetskom snagom privlačila. A ja to sebi nisam ni hteo, a nisam, ruku na srce, ni želeo da objasnim.“
– On je tada izrazio želju da se krsti, da postane pravoslavac. I tako je Murat danas, verovali ili ne, pravoslavni hrišćanin Miloš. Dakle, Božije čudo, kroz Svetog našeg vladiku Mardarija – zaključuje otac Miloš Vesin.
Džejms Robinson, poznatiji kao JRo, opisuje kako su ga pojanje, tamjan i ikone pokrenuli da počne da proučava pravoslavlje, krsti se i postepeno menja čak i tekstove svojih pesama.
Veliki svetitelj našeg vremena objašnjava zašto put ljubavi smatra kraćim i bezbednijim, čak i kada se čovek suočava sa sopstvenim slabostima i iskušenjima.
Vernica Natalija nasledila je ikonu "Smolenska Odigitrija", koja se u njenom domu čuva generacijama, ali se zbog troškova kod notara našla pred odlukom koja joj nije bila laka.
Zajednica u ovom američkom gradu već decenijama okuplja vernike različitog porekla, a više od polovine njenih članova čine upravo oni koji su sami izabrali da prime pravoslavnu veru.
Tokom praznične Liturgije u hramu Svetog pravednog Josifa u Hjustonu primili su Svetu tajnu krštenja i miropomazanja, a njihov dolazak u Pravoslavnu crkvu bio je deo samog bogosluženja.
Otac Džon Brek, profesor i pisac, govorio je o svom traganju za smislom vere, susretu sa pravoslavnim predanjem i gubitku osećaja za molitvu, tišinu i Božiju tajnu u savremenom svetu.
Veliki svetitelj našeg vremena objašnjava zašto put ljubavi smatra kraćim i bezbednijim, čak i kada se čovek suočava sa sopstvenim slabostima i iskušenjima.
Vernica Natalija nasledila je ikonu "Smolenska Odigitrija", koja se u njenom domu čuva generacijama, ali se zbog troškova kod notara našla pred odlukom koja joj nije bila laka.
Ispod poda svetinje u Jerusalimu pronađeni su ostaci drevnog kamenoloma, uklesani grobovi i tragovi vrta, a svetogorski starac podseća na dublji smisao svetog znamenja koje je kroz vekove ostalo središte hrišćanske vere.
Pouka svetogorskog starca govori o monahu koji je pokušao da se skloni pred napadima demona, ali i o onome što se od vernika traži u trenutku kada ga savladaju strah, nemir i osećaj nemoći.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
U prazničnoj besedi vladika Ilarion govorio o Krstu kao putokazu koji vraća Hristu, dok je poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao na dobro, vrlinu, žrtvu, darivanje i jedinstvo među ljudima.
Pouka svetogorskog starca govori o monahu koji je pokušao da se skloni pred napadima demona, ali i o onome što se od vernika traži u trenutku kada ga savladaju strah, nemir i osećaj nemoći.
U središtu je jerarh koji uzdiže Krst, ali pažnju privlače i dve carske ličnosti i dvojica đakona. Stručni izvori objašnjavaju šta predstavljaju i kako je nastala ova upečatljiva kompozicija.