Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Uđeš u hram kao radoznao prolaznik, a izađeš kao neko ko više ne pripada istom svetu kao pre. Tako je, bez neke velike pompe, počela priča o Muratu, mladiću iz Turske koji je, tražeći sebe i odgovore na neka lična pitanja, pronašao nešto što nije umeo ni da imenuje, a kamoli da objasni.
U srpskom manastiru Svetog Save u Libertivilu, nedaleko od Čikago, 2014. godine pojavio se tih, nenametljiv gost. Dolazio je bez mnogo pitanja, ali sa nečim što ga je uporno vraćalo na isto mesto, pred grob Svetog vladike Mardarija Uskokovića. Nije znao čiji je grob, jer nije umeo da pročita ćirilični natpis, ali je, iznova i iznova, stajao baš tu.
- Godine 2014, u crkvu Manastira Svetog Save u Libertivilu, sve češće je počeo da dolazi jedan mladi Turčin, koji je bio na doktorskim studijama na jednom od okolnih univerziteta. I on bi, od prvog momenta kako je ušao u crkvu, to sam sebi nije umeo da objasni, stao tačno ispred groba Svetog vladike Mardarija, ne znajući ko tu počiva, zato što nije umeo da čita ćirilicu. Njegovo ime je bilo Murat.
RINA
Mošti Svetig mardarija Libertvilskog
Ubrzo, kako svedoči otac Miloš, počinje i njegovo približavanje zajednici – ne kroz rasprave, već kroz druženje.
- Vrlo brzo se zbližio sa studentima našeg bogoslovskog fakulteta, koji su ga malo-pomalo upoznavali sa pravoslavljem. On je inače tada bio u nekom periodu svog ličnog traženja, kome da se okrene. Nije bio nešto naročito aktivan u svojoj veri, posebno ne posle dolaska na Zapad.
- Imao je blizu 30 godina. Vrlo simpatičan i mio mlad čovek, izuzetno inteligentan. Sve češće i sve redovnije počeo je da dolazi u naš hram u manastiru Svetog Save. Redovno je dolazio na bogosluženja, ali nikada ne izražavajući ni reč spremnosti da bi mogao da pređe u pravoslavlje. Niti ga je bilo ko nagovarao na tako nešto - ističe otac Miloš Vesin.
Bez naglih obrta i bez spoljne prisile, njegova potraga se nastavila u ritmu koji je, spolja gledano, delovao gotovo neprimetno, sve do trenutaka velikih crkvenih sabranja, kada će, kako se ispostavilo, mnoge stvari u njemu doći na svoje mesto.
Trenutak kada je sve postalo jasno
- Kada je bilo obretenje moštiju Svetog vladike Mardarija, u maju 2017. godine, potom proslava u julu, kada su bili i blaženopočivši patrijarh Irinej i mnogi od naših arhijereja iz otačastva i iz rasejanja, bio je tu prisutan i Murat.
Upravo posle tih dana, kada su se sabrali i liturgijska radost i živo svedočanstvo vere, Murat prvi put jasno izgovara ono što je dugo nosio u sebi:
- Kad je sve to prošlo, kada je ta svečanost završena, on je onda toj grupi studenata, sa kojima se u međuvremenu zbližio, rekao: „Sada mi je jasno zašto sam ja od prvog dana, pa svakog sledećeg puta, uvek ulazeći u hram Svetog Save, stajao samo na tom mestu. Zato što me je svetost tog čoveka, o kome tada ništa nisam znao, jednostavno magnetskom snagom privlačila. A ja to sebi nisam ni hteo, a nisam, ruku na srce, ni želeo da objasnim.“
– On je tada izrazio želju da se krsti, da postane pravoslavac. I tako je Murat danas, verovali ili ne, pravoslavni hrišćanin Miloš. Dakle, Božije čudo, kroz Svetog našeg vladiku Mardarija – zaključuje otac Miloš Vesin.
Džejms Robinson, poznatiji kao JRo, opisuje kako su ga pojanje, tamjan i ikone pokrenuli da počne da proučava pravoslavlje, krsti se i postepeno menja čak i tekstove svojih pesama.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog proroka Jeremiju po starom i Svetog mučenika Isidora po novom kalendaru. Katolici obeležavaju Spasovo (Spasovdan), dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Svetitelj objašnjava zašto se čovek i nakon izgovorenog praštanja vraća u vrtlog samoprekora i kako se iz tog začaranog kruga izlazi ka miru koji ne traži novo suđenje sebi.
Udruženje "Humani čovjek" apeluje na vernike da pomognu u izmirenju bolničkih troškova lečenja i prenosu njegovog tela u Bijeljinu, kako bi bio ispraćen u miru, molitvi i dostojanstvu koje je pratilo i njegov život.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Sveštenik iz Krefelda svedoči o mladima koji napuštaju duhovnu neizvesnost i prihvataju veru sa jasnim pravilima, liturgijskim životom i nepromenjenim učenjem koje im donosi sigurnost i smisao.
Svetitelj objašnjava zašto se čovek i nakon izgovorenog praštanja vraća u vrtlog samoprekora i kako se iz tog začaranog kruga izlazi ka miru koji ne traži novo suđenje sebi.
Udruženje "Humani čovjek" apeluje na vernike da pomognu u izmirenju bolničkih troškova lečenja i prenosu njegovog tela u Bijeljinu, kako bi bio ispraćen u miru, molitvi i dostojanstvu koje je pratilo i njegov život.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Ova svetinja postala je novo veliko hodočasničko središte Hercegovine, gde se prepliću istorija, vera i narodna predanja o pronalasku moštiju majke Ostroškog Čudotvorca.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
U kombinaciji testa i krompira krije se priča o pravoslavnim običajima, porodičnim okupljanjima i toplini domaće kuhinje koja se prenosi s kolena na koleno.
Ova svetinja postala je novo veliko hodočasničko središte Hercegovine, gde se prepliću istorija, vera i narodna predanja o pronalasku moštiju majke Ostroškog Čudotvorca.