Vernici iz manastirskih trpezarija nose iskustvo koje nadmašuje raskošne gozbe, a objašnjenje nekadašnjeg hilandarca otkriva nevidljivi sloj tog ukus.
U manastirskim trpezarijama ne čuje se žamor kakav prati savremene restorane, niti se na stolovima nižu raskošna jela koja osvajaju izgledom. Ipak, upravo tu mnogi ljudi prvi put osete ukus koji ne umeju lako da objasne. Vernici i putnici namernici koji su imali priliku da se ukrepe u nekom od manastira često kažu isto: hrana je jednostavna, ali se pamti. Uz mir koji ponesu iz svetinja, gotovo podjednako snažan utisak ostavlja i ono što su pojeli.
Na prvi pogled, manastirska kuhinja počiva na skromnosti. Hleb, povrće, malo ulja, ponekad voće ili čorba – bez složenih recepata i bez želje da se impresionira. Ali iza te jednostavnosti krije se nešto što se ne može kupiti niti naučiti u kulinarskim školama. Hrana u manastiru nije samo priprema tela za novi dan; ona je deo molitvenog poretka, produžetak bogosluženja u svakodnevici.
Foto: SPC
Trpezarija manastira Hilandar
Monasi ne kuvaju da bi zadivili, već da bi služili. Svaki sastojak prolazi kroz ruke koje su već bile sklopljene u molitvi. Svaki obrok nastaje u tišini ili uz tih izgovor molitvenih reči. Upravo tu, u tom nevidljivom sloju pripreme, mnogi pronalaze odgovor na pitanje zbog čega takva hrana ima drugačiji ukus.
Vladika Dositej o blagoslovu hrane
O tome je govorio i vladika Dositej, nekadašnji jeromonah hilandarski, ostavljajući jednostavno, ali duboko objašnjenje:
„Nije svejedno jesti obrok svoj s blagoslovom i jesti ga bez blagoslova. Svaki obrok je trpeza Božja koju je sam Bog postavio za nas. Zato treba Bogu, kao domaćinu, blagodariti i njegov blagoslov prositi. Blagosloveno jelo je i slađe i sitije; dok je neblagosloveno i neslatko i nesito i nezdravo.
Foto: SPC
Trpezarija manastira Hilandar
Jednom je car Teodosije Mlađi izašao u šetnju u okolinu Carigrada, pa, videći kolibu nekog monaha, svrati u nju. Upita starac cara da li želi što jesti. „Hoću“, odgovori car. Starac iznese pred cara hleba, zejtina, soli i vode. Car je jeo i pio, pa upita monaha: „Znaš li ti ko sam ja?“ „Bog tebe zna!“, odgovori monah. „Ja sam car Teodosije.“ Monah se pokloni caru ćutke. Rekne mu car: „Ja sam car i od cara rođen, no veruj mi, nikada u životu nisam jeo tako slatko kao danas kod tebe.“ „A znaš li ti zbog čega?“, upita starac. „Zbog toga“, produži on, „što mi monasi svagda s molitvom i blagoslovom pripremamo hranu, otuda i huda hrana u nas se obraća u slatku; u vas pak pripremaju hranu s mnogo truda, no blagoslov ne traže (od Boga), otuda i ukusna hrana biva neukusnom“, zaključuje sadašnji vladika, ranije poznat kao jeromonah Dositej Hilandarac, otkrivajući suštinu koja često izmiče savremenom čoveku.
Dakle, nije stvar u začinima, već u blagoslovu; ne u umeću, već u nameri. Zato oni koji jednom sednu za manastirsku trpezu retko ostaju ravnodušni. Vraćaju se svakodnevici, ali sa tihim saznanjem da se pravi ukus ne meri složenošću recepta, već dubinom smisla koji se u njega unosi. U tom iskustvu, skromni obrok postaje više od hrane, postaje podsetnik da se i najjednostavnije stvari mogu uzdići do nečega što se dugo pamti.
Zapis iz „Srbskog kuvara“ otkriva jednostavan način pripreme hleba na kiselu vodu, čuvan u domaćinstvima i manastirima gde se testo mesi strpljenjem, a deli rukama uz osećaj zajedništva i blagoslova.
Iza zavese nalazilo se najsvetije mesto drevnog Izrailja, u koje niko osim prvosveštenika nije imao pristup, a njegovo značenje vekovima kasnije dobilo je još dublji smisao u hrišćanstvu.
Eparhija raško-prizrenska zahteva hitnu i nezavisnu istragu slučaja Nenada Raškovića, ali upozorava da njegov slučaj nije usamljen i da među Srbima na severu Kosova i Metohije raste osećaj straha, nepoverenja i nezaštićenosti.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Otkrivamo kako monasi u srpskoj carskoj lavri pripremaju svoje čuvene posne rezance, zašto se u ovom jelu hleb nikada ne baca i kako ga možete obogatiti mirisom tartufa ili vrganja.
Priprema se od nekoliko skromnih namirnica, a zahvaljujući pečenju u rerni dobija blagu koricu i punoću ukusa koja podseća na trpezu pravoslavnih manastira.
Pirinač, luk i peršun umotani u vinovo lišće čine jednostavno posno jelo iz manastirske tradicije, uz neobično jasan ukus koji dolazi iz potpune svedenosti sastojaka.
Iza zavese nalazilo se najsvetije mesto drevnog Izrailja, u koje niko osim prvosveštenika nije imao pristup, a njegovo značenje vekovima kasnije dobilo je još dublji smisao u hrišćanstvu.
Porodica Maraš prošlog leta došla je u manastir sa željom da dobije dete, a nekoliko nedelja kasnije Milena je saznala da je trudna. Dečaku su dali ime po Svetom Jakovu Tumanskom, a danas su ga doveli da primi Svetu tajnu krštenja.
Kada Pavle i Lenka pronađu neobičnu kutiju sa krstom i krenu za tragovima koje je ostavila njihova tetka Snežana, otkriće da se najveće blago ne krije u kutiji, već u srcu čoveka.
Šestorica osumnjičenih uhapšena su zbog incidenta u manastiru Svetog Jakova, dok hrišćanski predstavnici upozoravaju na sve učestalije nasilje nad vernicima i svetinjama u Jerusalimu.
U Tornju kod Pakraca vernici i sestrinstvo Manastira Jasenovac okupili su se na Svetoj liturgiji, dok drevna svetinja na seoskom groblju čuva svedočanstvo o viševekovnom prisustvu Srba u zapadnoj Slavoniji.
U besedi za sredu 11. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički upozorava da će nestati zemlja i dela na njoj, ali ne i odgovornost čoveka pred Bogom.