Vernici iz manastirskih trpezarija nose iskustvo koje nadmašuje raskošne gozbe, a objašnjenje nekadašnjeg hilandarca otkriva nevidljivi sloj tog ukus.
U manastirskim trpezarijama ne čuje se žamor kakav prati savremene restorane, niti se na stolovima nižu raskošna jela koja osvajaju izgledom. Ipak, upravo tu mnogi ljudi prvi put osete ukus koji ne umeju lako da objasne. Vernici i putnici namernici koji su imali priliku da se ukrepe u nekom od manastira često kažu isto: hrana je jednostavna, ali se pamti. Uz mir koji ponesu iz svetinja, gotovo podjednako snažan utisak ostavlja i ono što su pojeli.
Na prvi pogled, manastirska kuhinja počiva na skromnosti. Hleb, povrće, malo ulja, ponekad voće ili čorba – bez složenih recepata i bez želje da se impresionira. Ali iza te jednostavnosti krije se nešto što se ne može kupiti niti naučiti u kulinarskim školama. Hrana u manastiru nije samo priprema tela za novi dan; ona je deo molitvenog poretka, produžetak bogosluženja u svakodnevici.
Foto: SPC
Trpezarija manastira Hilandar
Monasi ne kuvaju da bi zadivili, već da bi služili. Svaki sastojak prolazi kroz ruke koje su već bile sklopljene u molitvi. Svaki obrok nastaje u tišini ili uz tih izgovor molitvenih reči. Upravo tu, u tom nevidljivom sloju pripreme, mnogi pronalaze odgovor na pitanje zbog čega takva hrana ima drugačiji ukus.
Vladika Dositej o blagoslovu hrane
O tome je govorio i vladika Dositej, nekadašnji jeromonah hilandarski, ostavljajući jednostavno, ali duboko objašnjenje:
„Nije svejedno jesti obrok svoj s blagoslovom i jesti ga bez blagoslova. Svaki obrok je trpeza Božja koju je sam Bog postavio za nas. Zato treba Bogu, kao domaćinu, blagodariti i njegov blagoslov prositi. Blagosloveno jelo je i slađe i sitije; dok je neblagosloveno i neslatko i nesito i nezdravo.
Foto: SPC
Trpezarija manastira Hilandar
Jednom je car Teodosije Mlađi izašao u šetnju u okolinu Carigrada, pa, videći kolibu nekog monaha, svrati u nju. Upita starac cara da li želi što jesti. „Hoću“, odgovori car. Starac iznese pred cara hleba, zejtina, soli i vode. Car je jeo i pio, pa upita monaha: „Znaš li ti ko sam ja?“ „Bog tebe zna!“, odgovori monah. „Ja sam car Teodosije.“ Monah se pokloni caru ćutke. Rekne mu car: „Ja sam car i od cara rođen, no veruj mi, nikada u životu nisam jeo tako slatko kao danas kod tebe.“ „A znaš li ti zbog čega?“, upita starac. „Zbog toga“, produži on, „što mi monasi svagda s molitvom i blagoslovom pripremamo hranu, otuda i huda hrana u nas se obraća u slatku; u vas pak pripremaju hranu s mnogo truda, no blagoslov ne traže (od Boga), otuda i ukusna hrana biva neukusnom“, zaključuje sadašnji vladika, ranije poznat kao jeromonah Dositej Hilandarac, otkrivajući suštinu koja često izmiče savremenom čoveku.
Dakle, nije stvar u začinima, već u blagoslovu; ne u umeću, već u nameri. Zato oni koji jednom sednu za manastirsku trpezu retko ostaju ravnodušni. Vraćaju se svakodnevici, ali sa tihim saznanjem da se pravi ukus ne meri složenošću recepta, već dubinom smisla koji se u njega unosi. U tom iskustvu, skromni obrok postaje više od hrane, postaje podsetnik da se i najjednostavnije stvari mogu uzdići do nečega što se dugo pamti.
Zapis iz „Srbskog kuvara“ otkriva jednostavan način pripreme hleba na kiselu vodu, čuvan u domaćinstvima i manastirima gde se testo mesi strpljenjem, a deli rukama uz osećaj zajedništva i blagoslova.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Otkrivamo kako monasi u srpskoj carskoj lavri pripremaju svoje čuvene posne rezance, zašto se u ovom jelu hleb nikada ne baca i kako ga možete obogatiti mirisom tartufa ili vrganja.
Iz zbirke recepata arhimandrita Onufrija Hilandarca donosimo vam manastirsku spanakopitu – hranljivu, mirisnu i pripremljenu po drevnim monaškim pravilima.
Svetinje čuvaju vekovne recepte i savete koji jednostavne sastojke pretvaraju u prava remek-dela ukusa. Uz posvećenost, strpljenje i ljubav, svako jelo postaje priča o harmoniji prirode i vere.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.