Kurdkinja iz Danilovgrada primila pravoslavlje u manastiru Ždrebaoniku, u blizini Danilovgrada.
Tiho, bez velike pompe, u manastiru Ždrebaonik nadomak Danilovgrada, odigrao se događaj koji nosi duboku ličnu i duhovnu težinu. Državljanka Turske, Durden, poreklom Kurdkinja, odlučila je da pređe u pravoslavlje i krštenjem u srpskom manastiru započne novi životni put.
U subotu Svetle sedmice, čin krštenja izvršio je protojerej Željko Ćalić. Durden, koja već duže vreme živi u Danilovgradu, tom prilikom dobila je ime Biserka, ime izvedeno iz njenog ličnog imena, kao znak kontinuiteta, ali i promene.
Već na narednoj liturgiji, novokrštena Biserka pristupila je svetim Hristovim tajnama i pričestila se, čime je njen ulazak u život Crkve dobio punoću i smisao.
– Naša draga Durdan, odnosno krštena Biserka, koja nije iz naše zemlje, nego iz daleke Turske, koja svojim poreklom nije hrišćanka, prepoznala je Hrista kao Boga i našu veru kao pravu i spasonosnu. Ovo krštenje nam pokazuje da ni vreme, ni mesto u kome smo se rodili ne odlučuju o tome da li ćemo biti hrišćani ili ne. Važan je poziv samog Boga, a naše je da otvorimo svoje srce – rekao je protojerej Željko Ćalić.
Ovaj događaj ne govori samo o jednom krštenju, već o ličnoj odluci koja prevazilazi granice porekla, jezika i tradicije. U pravoslavlju, krštenje nije formalnost, već početak stvarnog učešća u životu vere – trenutak kada pojedinac svesno odgovara na duhovni poziv.
Priča Durden, sada Biserke, ostaje svedočanstvo da se takav poziv ne vezuje za mesto rođenja, već za spremnost čoveka da ga prepozna i prihvati.
U manastiru Draganac u Kosovskom Pomoravlju, dvojica pripadnika američkog KFOR-a iz baze Bondsteel primila su svetu tajnu krštenja u bogosluženju koje je služeno na engleskom jeziku.
U hramovima širom SAD, uz vaskršnje liturgije, stotine katekumena primile su krštenje i prvi put pristupile pričešću, dok je episkop Čikaga i Srednjeg Zapada poručio da pravi put tek počinje i da se vera potvrđuje životom.
Od Hertfordšira do Londona, niz bogosluženja i katehetskih susreta doveo je stotine ljudi različitog porekla do iste odluke - da postanu deo pravoslavne zajednice kroz krštenje i prvo učešće u liturgiji.
U Buenos Ajresu kršteno deset odraslih i troje dece posle višemesečne pripreme, a praznično bogosluženje u obnovljenom hramu pretvorilo se u snažno svedočanstvo da vera ne poznaje granice jezika, porekla i kontinenta.
U jednoj kratkoj rečenici sadržano je upozorenje koje se tiče svakodnevnih odluka, tuđih uticaja i unutrašnjeg rasula koje ljudi često ne prepoznaju na vreme.
Kada vernici po crkvenoj tradiciji obilaze grobove i pale sveće, u srpskoj prestonici će biti na snazi posebna saobraćajna i organizaciona pravila na gradskim grobljima.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Vernici prikupljaju 90.000 evra za nekadašnju kapelu kod Korka koja bi postala drugo stalno bogoslužbeno mesto Srpske pravoslavne crkve na irskom ostrvu.
Meštani su jubilej obeležili svetom liturgijom, parastosom ruskim borcima i promocijom knjige koja čuva sećanje na srpske sveštenike i misionare koji su oblikovali duhovni život njihovog kraja.
U prisustvu tridesetak Srba i prijatelja iz Francuske, Fransoa iz Strazbura je posle dvadeset godina čekanja primio sveto krštenje u Velikoj Hoči, dok su pojci bili svi prisutni u hramu.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je na mestu stradanja jasenovačkih mučenika da reč pripada molitvi, a konačna pobeda životu i Hristu vaskrslom.
U prisustvu vernika, monaštva i ruskog ambasadora, mitropolit crnogorsko-primorski govorio o Živonosnom Istočniku i zašto se čuda događaju mimo ljudske volje.
U Buenos Ajresu kršteno deset odraslih i troje dece posle višemesečne pripreme, a praznično bogosluženje u obnovljenom hramu pretvorilo se u snažno svedočanstvo da vera ne poznaje granice jezika, porekla i kontinenta.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Spora priprema u zemljanoj posudi donosi bogat ukus mesa i povrća, decenijama prisutan na ramazanskim soframa i porodičnim okupljanjima širom Bosne i regiona.
Od sumnje do ispovesti „Gospod moj i Bog moj“ - šta zapravo znači Antipasha, zašto je ovaj dan poseban u crkvenom kalendaru i kako su ga pratili stari narodni običaji.