POSTOJI SAMO JEDAN SLUČAJ KADA JE OSUĐIVANJE KORISNO ZA ČOVEKA! Dobro poslušajte reči mitropolita Onufrija!
Pravo na sud pripada isključivo Bogu.
Pravo na sud pripada isključivo Bogu.
Smisao odlaska u crkvu nije samo traženje Božje pomoći onda kada se čovek nađe u nevolji ili poželi da ostvari nešto što mu je važno.
Jedan od najvažnijih načina na koji možemo biti uz čoveka koji pati jeste molitva.
Kada neko više ne želi da bude deo našeg života, insistiranje i pokušaj da ga zadržimo može samo produbiti bol.
Susret jereja Leonida Bratkova sa sedamdesetogodišnjom Anom otvorio je pitanje da li je krštenje samo utočište pred smrću ili poziv na promenu i oproštaj.
Osoba koja gaji neprijateljstvo, mržnju i osećanja osvete uvek je lišena unutrašnjeg mira.
Mitropolit nemački Grigorije, koji je u vreme dolaska monaha Makarija u Tvrdoš bio episkop zahumsko-hercegovački i primorski, uputio je reči sećanja povodom upokojenja dugogodišnjeg sabrata ove hercegovačke svetinje.
Reči duhovnika iz Vitovnice podsećaju da se najveće unutrašnje borbe često vode u čovekovim mislima.
Pravoslavlje tvrdi da stalno prizivanje imena Isusovog postepeno omekšava srce, donosi mir i pomaže da se u drugome vidi čovek, a ne neprijatelj.
Gospod Isus Hristos je svojim životom pokazao da je oproštaj jedan od najuzvišenijih izraza ljubavi.
Nijedna svađa, uvreda ili nesporazum ne bi smeli da budu važniji od ljubavi između roditelja i dece.
U pravoslavnoj tradiciji mnogi podvižnici učili su da nema istinske ljubavi bez spremnosti da se oprosti.
Jedna rečenica izgovorena u besu može godinama da ostavi trag, a čuveni ruski duhovnik otkriva zbog čega mnogi izgube spokoj upravo onda kada pomisle da su pobedili u raspravi.
Bogorodica je bila svedok njegovog raspeća na Veliki petak, najtužniji hrišćanski dan, noseći krst majčinske ljubavi.
Ono što je izgubljeno često biva nadoknađeno na način koji čovek nije mogao ni da zamisli.
Oprost ne znači zaboraviti sve što se dogodilo niti opravdati zlo koje je učinjeno, već osloboditi srce mržnje i prepustiti sud Bogu.
Zabeležena u Jevanđelju po Mateju, u šestoj glavi, ova molitva predstavlja duhovni putokaz, ogledalo savesti i merilo odnosa prema Bogu i ljudima.
Crkva uči da čovek ne može istinski živeti u zajednici sa Bogom ako u srcu nosi zlopamćenje.
Pravoslavna duhovnost uči da se zlo ne pobeđuje zlom, već dobrim, i da se istinska pobeda ne ostvaruje nad drugim čovekom, već nad sobom.
Ljubav prema bližnjem ne isključuje odgovornost prema sebi.
U jednom jutru ostao je bez oca i porodice, sedam meseci proveo u logoru, a danas svedoči kako se čovek ne spašava mržnjom, već odlukom da zlo ne ponese u sebi.
Sve češće se dešava da ljudi postove svede isključivo na izmenjen jelovnik.
U oproštajnom obraćanju, episkop švajcarski deli lične trenutke poslednjih dana svoje majke, zahvalnost za molitve i poruku o duhovnoj svetlosti koja prati odlazak iz ovog života u večnost.
Nije važno samo kakva iskušenja nas snalaze, već kako ih podnosimo.
Oproštaj nije slabost, već podvig i najviši izraz duhovne snage.
Gospod Isus Hristos, koji je svojim životom i smrću pokazao šta znači služiti drugome, poziva sve ljude da idu tim putem - putem smirenja, opraštanja, saosećanja.
Postoje uvrede koje bole godinama, rane koje ne zaceljuju preko noći.
Sveta tajna ispovesti nije kazna, već dar- prilika za novi početak i mir sa Bogom.
Milost Božja se ne dobija pukim rečima ili formalnim obredima, već iskrenim i poniznim životom.
Protojerej Željko Marković, starešina crkve Lazarice, objasnio je važnost reči Molitve Gospodnje.
Snaga nije u tome da se držimo onih koji nas povređuju, već u mudrosti da volimo i cenimo one koji nas ne ostavljaju i ne izdaju.
Snaga i moć Boga ne ogleda se samo u veličini sveta koji je stvorio, već i u tome što svakom čoveku daje priliku za novi početak - bez obzira na prošlost.
Veliki duhovnik 19. veka nas u trećoj nedelji po Vaskrsu podseća na reči Hristove da ne treba više grešiti da nam se šta gore ne dogodi - i otkriva zašto je greh najopasniji uzrok telesnih bolesti
Pomirenje nije uvek lako, ali je neophodno za svakog vernika koji želi da se približi Bogu i živi u skladu sa hrišćanskim vrednostima.
Otac Željko Marković jednom prilikom je govorio o tome kako naše misli mogu uticati na zdravlje, navodeći primer stvaranja čira na želucu zbog nakupljenih negativnih emocija.
Monahinje manastira Reškovica tokom gostovanja u jednoj emisiji opisale su svoj način pomaganja ljudima koji ne mogu da oproste.
Igumanija manastira Rukumija objašnjava zašto samo pokajanje nije dovoljno i kako pomirenje sa sobom i bližnjima vodi ka istinskom duševnom miru.
Sveti Teofan nas upozorava da oni koji se smatraju pravednicima mogu lako skliznuti u osuđivanje, umesto da prepoznaju sopstvene slabosti. Pravi pravednik je onaj koji, svesno osećajući svoju grešnost, ne žudi za kaznom drugih, već se fokusira na vlastiti put ka pomirenju. U njegovoj poruci leži poziv na introspekciju: pre nego što sudimo drugima, trebalo bi da se osvrnemo na svoje grehe. Samo kada prepoznamo svoju potrebu za oproštajem, možemo zaista oprostiti drugima. Na taj način, oproštaj postaje ne samo dužnost, već i izraz ljubavi i razumevanja.
Da bi naša ispovest bila ugodna Bogu, ona mora biti iskrena, istinita, bez preuveličavanja, prožeta smirenjem. Otac Nektarije u svojoj knjizi “Pokajanje i ispovest - Povratak čoveka Bogu” objašnjava šta treba imati na umu pre nego što primimo Svetu tajnu pokajanja.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
U pravoslavnom učenju reč ima posebnu težinu, a od čoveka se očekuje da je koristi za dobro, a ne za povređivanje drugih.