KO OVO NE RADI, ČAK I DA KRV PROLIJE ZA HRISTA, ZAVRŠIĆE U PAKLU: Ozbiljna opomena starca Pajsija
Pravoslavna duhovnost uči da se zlo ne pobeđuje zlom, već dobrim, i da se istinska pobeda ne ostvaruje nad drugim čovekom, već nad sobom.
Oprost ne znači zaboraviti sve što se dogodilo niti opravdati zlo koje je učinjeno, već osloboditi srce mržnje i prepustiti sud Bogu.
U životu svakog čoveka postoje trenuci kada ga povrede, kada ga tuđa reč, postupak ili nepravda duboko zabole.
Tada se u srcu lako rađa želja za osvetom, potreba da se uzvrati istom merom, da se vrati uvreda za uvredu i bol za bol. Svet u kome živimo često nas uči upravo tome - da ne zaboravljamo uvrede i da smatramo slabim onoga ko oprosti.
Međutim, hrišćanski put je drugačiji. On ne poziva čoveka na osvetu, nego na pobedu nad sopstvenim gnevom. U Jevanđelju nas Gospod uči da ljubimo neprijatelje svoje, da blagosiljamo one koji nas kunu i da činimo dobro onima koji nam čine zlo.
To nije lak put, jer zahteva veliku unutrašnju borbu. Lakše je uzvratiti uvredom nego ćutanjem, lakše je raspirivati gnev nego ga smiriti, ali upravo u toj borbi čovek pokazuje svoju duhovnu snagu.
Mnogi ljudi nose u sebi godine ogorčenja i neizgovorenih reči. Sećanja na nepravde postaju teret koji guši dušu i ne dozvoljava joj da pronađe mir.
Oprost ne znači zaboraviti sve što se dogodilo niti opravdati zlo koje je učinjeno, već osloboditi srce mržnje i prepustiti sud Bogu. Kada čovek prestane da živi u prošlim uvredama, tada počinje da diše slobodnije i da gleda na život drugačijim očima.
Sveti oci su često govorili da je najveća pobeda ona koju čovek izvojuje nad samim sobom. Kada savlada gnev, kada ne dopusti da ga mržnja zarobi i kada umesto osvete izabere oproštaj, tada pokazuje istinsku snagu duha.
Tada srce postaje sposobno da primi mir i ljubav, a duša se oslobađa teškog bremena koje je dugo nosila.
Koliko je ovo bitno za čoveka, ali i važno Bogu, svedoče i poruka oca Stefana Rajčića, koju je objavio na svom Fejsbuk nalogu:
- Znate li kada je čovek najveći? Onda kada ima priliku da se osveti, a ne učini to. Kada oprosti, prepusti prošlo prošlosti i odluči da živi u ljubavi! Odluči da u miru sačeka "vaskrsenje mrtvih i život budućeg veka". Tada se otvaraju Nebesa, tada nam se anđeli poklanjaju! Jer, i Gospod reče "LJUBAV TRAŽIM..."!
Pravoslavna duhovnost uči da se zlo ne pobeđuje zlom, već dobrim, i da se istinska pobeda ne ostvaruje nad drugim čovekom, već nad sobom. Nije vera odsustvo bola, već pouzdanje da bol ima smisao. Zabeležena u Jevanđelju po Mateju, u šestoj glavi, ova molitva predstavlja duhovni putokaz, ogledalo savesti i merilo odnosa prema Bogu i ljudima. Pravoslavno predanje ne gleda na gnev samo kao na prolaznu emociju, već kao na duhovni ispit.

KO OVO NE RADI, ČAK I DA KRV PROLIJE ZA HRISTA, ZAVRŠIĆE U PAKLU: Ozbiljna opomena starca Pajsija
ČAK I DA SE SVI ZLI LJUDI OKRENU PROTIV VAS, U OVOM SLUČAJU VAM NEĆE MOĆI NIŠTA! Savet Svetog Tihona Zadonskog bogatstva vredan
OVI LJUDI NIKAD NE BI SMELI DA IZGOVARAJU MOLITVU "OČENAŠ"! Protojerej Oleg kažu da tako bacaju prokletstvo na sebe!
ŠTA BI TREBALO DA URADI RAZUMAN ČOVEK KAD GA NALJUTE: Lekcija života Svetog Nektarija Eginskog
Ono što je izgubljeno često biva nadoknađeno na način koji čovek nije mogao ni da zamisli.
Ljubav prema bližnjem ne isključuje odgovornost prema sebi.
U pravoslavnom učenju, vrednost čoveka ne meri se spoljnim uspehom, već unutrašnjom borbom i spremnošću da ostane veran istini, čak i kada to znači trpljenje.
Pravoslavna duhovnost uči da se istinska borba ne vodi protiv drugih ljudi, već protiv sopstvenih slabosti.
Dok se rešenja traže u brzom olakšanju i spoljnim sredstvima, pouka jednog od najvećih srpskih duhovnika 20. veka ukazuje na dublji uzrok unutrašnje praznine i put ka njenom prevazilaženju.
Majčinska ljubav je bezuslovna i neograničena.
U kratkim poukama blaženopočivšeg patrijarha srpskog sabrana je cela jevanđelska mera života, koja jasno razdvaja istinsko svedočenje od praznog izgovaranja i podseća šta će na kraju zaista biti važno.
Kršteno kumstvo u pravoslavlju nije samo običaj, već istinsko duhovno srodstvo koje nastaje u svetoj tajni krštenja.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Episkop je poručio da se istina ne nalazi u spoljašnjim učenjima, već u živom odnosu sa Bogom.
Od prvog znaka krsta na ulazu do pričešća i izlaska iz hrama, svaki pokret ima svoje značenje – zašto su tišina, pažnja i unutrašnja sabranost ključni i šta vernici najčešće rade pogrešno, a da toga nisu ni svesni.
Jednostavan recept od nekoliko sastojaka donosi osećaj lakoće i vraća ravnotežu posle obilnih obroka, baš onako kako su to radile nekadašnje domaćice.