OVU GREŠKU SRBI MAHOM PRAVE PRI PRENOSU NIKOLJDANA NA SINOVE! Sveštenik objasnio da to ne sme da se radi - "NE MOŽETE TO DA MENJATE"!
Slava se nasleđuje sa oca na sinove i ostaje ista bez obzira na broj potomaka.
Ljubav prema bližnjem ne isključuje odgovornost prema sebi.
Pravoslavlje od samih svojih početaka neprestano poziva čoveka na oproštaj. Oprost je u središtu hrišćanskog učenja, jer je i sam Hristos učio da se na zlo ne odgovara zlom, već ljubavlju, strpljenjem i milošću. U molitvi „Oče naš“ vernici svakodnevno izgovaraju reči: „I oprosti nam dugove naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim“, čime se jasno pokazuje da bez oproštaja nema istinskog duhovnog života.
U pravoslavnom shvatanju, oproštaj nije slabost, niti znak poraza, već svedočanstvo unutrašnje slobode. Čovek koji oprašta oslobađa se pre svega sebe - od mržnje, gorčine i želje za osvetom koje razaraju dušu.
Sveti oci često su upozoravali da zlopamćenje postaje teret koji čoveka udaljava od Boga i od sopstvenog mira. Zato Crkva poziva vernike da se trude da praštaju, čak i onda kada je to teško i bolno.
Međutim, pravoslavno učenje jasno razlikuje oproštaj od trpljenja nepravde bez razuma. Oprostiti ne znači zatvarati oči pred zlom, niti dopuštati da neko iznova i iznova povređuje, ponižava ili maltretira drugog.
Ljubav prema bližnjem ne isključuje odgovornost prema sebi. Čovek je pozvan da čuva dostojanstvo koje mu je Bog dao, kao i da se udalji od onoga što ga duhovno ili psihički razara.
Crkva uči da oproštaj znači odreći se mržnje i osvete, ali ne i ostati u odnosima koji su toksični i pogubni.
Postoje situacije u kojima je razdvajanje jedini put ka miru i spasenju duše. To se odnosi ne samo na odnose sa poznanicima, već i na najbliže - rodbinu i prijatelje.
Pravoslavlje ne propoveda da se čovek žrtvuje do samouništenja, već da mudro razlučuje između trpljenja radi ljubavi i povlačenja radi spasenja.
U tom duhu često se podseća i na reči savremenih duhovnika, koji govore jednostavno i jasno o granicama oproštaja u svakodnevnom životu.
Jedan od njih je i otac Predrag Popović, čije reči snažno oslikavaju ovu istinu.
- Ljudima kojima ste dali mnogo šansi u životu i koji su vas svaki put povredili, kad takvima oprostite, samo ste mu dali novu šansu da vas ponovo maltretira. Shvatite, taj čovek ili žena vama želi zlo. I idi ti svojim putem, ja svojim. Tako je i kada je u pitanju rodbina, i prijatelji, i svi ostali koji vas okružuju. Nema razlike… - dao je savet vernicima otac Predrag.
Slava se nasleđuje sa oca na sinove i ostaje ista bez obzira na broj potomaka. Ljubav je u hrišćanstvu postavljena kao temelj svega. Pravoslavno shvatanje ljubavi podrazumeva žrtvu, odricanje i slobodu. Pravoslavni sveštenik objašnjava zašto način na koji trpimo odlučuje hoće li naše muke biti iskupljenje ili nova greška.

OVU GREŠKU SRBI MAHOM PRAVE PRI PRENOSU NIKOLJDANA NA SINOVE! Sveštenik objasnio da to ne sme da se radi - "NE MOŽETE TO DA MENJATE"!
OVI LJUDI SU SVETA VATRA: Patrijarh Pavle otkrio ko uživa najveće dostojanstvo pred Bogom i zašto
OVI LJUDI NE UMEJU DA VOLE! Sveti Gavrilo otkrio i po čemu ih prepoznati
DA LI ONAJ KO UMIRE U BOLESTI I MUKAMA ISKUPLJUJE SVOJE GREHE: Otac Andrej otkriva tajnu koja sve zanima, a retko ko sme da pita
Ono što je izgubljeno često biva nadoknađeno na način koji čovek nije mogao ni da zamisli.
Oprost ne znači zaboraviti sve što se dogodilo niti opravdati zlo koje je učinjeno, već osloboditi srce mržnje i prepustiti sud Bogu.
U pravoslavnom učenju, vrednost čoveka ne meri se spoljnim uspehom, već unutrašnjom borbom i spremnošću da ostane veran istini, čak i kada to znači trpljenje.
Pravoslavna duhovnost uči da se istinska borba ne vodi protiv drugih ljudi, već protiv sopstvenih slabosti.
U besedi za sredu 3. sedmicu po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako čovek, i pored znanja o posledicama greha, često ostaje nepromenjen i zarobljen u obrascima koje i sam prepoznaje kao pogrešne.
Učenje jednog od najvećih svetitelja pravoslavlja usmerava pažnju na to da se upravo kroz različitosti gradi punoća ljudskih odnosa i razumevanja među ljudima.
Mark Linč kritikovao je američku spoljnopolitičku pasivnost, najavljujući zakonodavne i ekonomske mere prema Turskoj dok ne dođe do promene statusa Aja Sofije.
Među kandidatima je i mestobljustitelj prestola, dok jedan od ranije pominjanih arhijereja nije ušao u završni krug. Postupak se nastavlja pred nadležnim telom koje donosi konačnu odluku.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Predanje sa Kosova i Metohije čuva priču o salati koja je pratila svečane obroke, jednostavna, a puna ukusa.
Opsežna analiza višedecenijskih istraživanja otkriva složene uzroke razlika u religioznosti i pokazuje kako društveni položaj, psihološki obrasci i istorijske okolnosti oblikuju odnos prema veri, čak i tamo gde su uloge strogo podeljene
U besedi za 3. utorak po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički naglašava da čovekova budućnost zavisi od duhovne blizine Onome kome pripada.