OVO JE JEDINA STVAR U ŽIVOTU KOJU TREBA MRZETI! Velika životna lekcija Svetog Gavrila Gruzijskog!
Prava ljubav ne bira kome će biti upućena - ona ljubi i neprijatelja, jer vidi u svakom čoveku ikonu Božiju.
Pravoslavno shvatanje ljubavi podrazumeva žrtvu, odricanje i slobodu.
U pravoslavlju se ljubav ne posmatra kao prolazno osećanje, raspoloženje ili emotivna potreba, već kao vrhovna vrlina i konačni cilj čovekovog duhovnog života. Sve druge vrline - vera, nada, smirenje, poslušanje, milosrđe - imaju svoj puni smisao jedino ako vode ka ljubavi.
Sveti oci uče da bez ljubavi ni jedno delo, ma koliko izgledalo ispravno i pobožno, nema pravu duhovnu vrednost.
Razlog tome leži u samoj prirodi Boga, jer je, prema svedočanstvu Svetog pisma, Bog ljubav. U tom svetlu, ljubav nije samo zapovest ili moralni ideal, već način postojanja. Čovek je stvoren po liku Božijem, a pozvan je da se kroz podvig, pokajanje i smirenje upodobi tom liku.
Pravoslavno shvatanje ljubavi podrazumeva žrtvu, odricanje i slobodu. Ona nije uslovljena ponašanjem drugoga, nije ograničena na one koji su bliski, niti se iscrpljuje u rečima i dobrim željama. Takva ljubav se pokazuje u strpljenju prema slabostima bližnjega, u praštanju uvreda, u nošenju tuđeg bremena i u spremnosti da se ostane veran dobru i onda kada to donosi bol.
U duhovnom iskustvu Crkve, ljubav je neraskidivo povezana sa trpljenjem. Trpljenje se ne posmatra kao cilj po sebi, već kao prostor u kome se ljubav proverava, čisti i sazreva. Bez trpljenja, ljubav ostaje površna i nestalna, oslonjena na osećanja koja se menjaju. Sa trpljenjem, ona postaje postojana, tiha i duboka, sposobna da opstane i u nepravdi, i u nerazumevanju, i u patnji.
Takva ljubav ne traži priznanje, ne zahteva zahvalnost i ne insistira na pravdi po ljudskim merilima. Ona se izražava kroz ćutanje, kroz istrajnost i kroz spremnost da se nosi krst. U tom smislu, ljubav u pravoslavlju nije slabost, već snaga koja se ogleda u dugotrpljenju i smirenju.
Upravo zato su Sveti oci neprestano ukazivali da se prava ljubav ne može svesti na reči, izjave ili spoljašnje oblike pobožnosti. Ona se prepoznaje u životu, u načinu na koji čovek podnosi teškoće i kako ostaje veran Hristovoj zapovesti i onda kada je to najteže.
O tome svedoče i reči Svetog Gavrila Gruzijskog:
"Ljubav se ne dokazuje rečima, nego trpljenjem. Ko ne ume da trpi, taj ne ume da voli“.
Prava ljubav ne bira kome će biti upućena - ona ljubi i neprijatelja, jer vidi u svakom čoveku ikonu Božiju.
Smirenje, strpljenje i prihvatanje su put kojim se stiče pravi mir, dok želja da utičemo na tuđe ponašanje često samo otkriva naše nedostatke.
Ljubav je u hrišćanstvu postavljena kao temelj svega.
Sveti oci nas podsećaju da nema istinske vere bez dela, niti prave ljubavi bez žrtve.
U Bogu se spajaju pravda i milost, sila i blagost, veličina i smirenje.
Pravoslavni sveštenik objašnjava zašto način na koji trpimo odlučuje hoće li naše muke biti iskupljenje ili nova greška.
Pravoslavno učenje naglašava da Bog dopušta iskušenja radi duhovne koristi čoveka, jer se upravo u trenucima bola i nemoći najjasnije pokazuje stanje ljudske vere.
Od najranijih vremena, Crkva uči da je trpljenje put ka smirenju, duhovnoj snazi i unutrašnjem preobražaju čoveka.
Bračni par Tomas u Velsu kupio je staru crkvu iz 12. veka da u njoj napravi dom, a onda su radovi otvorili priču koju je vreme čuvalo vekovima i postavili pitanje: može li se živeti iznad tuđe večnosti?
Krst nije samo simbol stradanja, već pre svega znak vaskrsenja i nade, pečat Hristove ljubavi prema rodu ljudskom i svedočanstvo njegove žrtve kojom je smrt pobeđena.
U trenucima kada pritisnu muke, ljudi se prirodno okreću veri, ali se neretko javi dilema – da li se obratiti određenom svecu ili je dovoljna molitva upućena Bogu.
Pouka svetogorskog starca razotkriva zašto mnoge ljubavi pucaju pre nego što postanu porodica - i po čemu se zaista prepoznaje čovek sposoban da nosi zajednički život.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poslao snažnu božićnu poruku o miru, srcu koje treba da se promeni i veri koja ne počinje od spoljašnje veličine, već iznutra.
Crkva Hristovog Rođenja jedna je najstarijih sačuvanih hrišćanskih crkava na svetu, podignuta u 4. veku, u vreme cara Konstantina.
U trenucima kada pritisnu muke, ljudi se prirodno okreću veri, ali se neretko javi dilema – da li se obratiti određenom svecu ili je dovoljna molitva upućena Bogu.
Pouka svetogorskog starca razotkriva zašto mnoge ljubavi pucaju pre nego što postanu porodica - i po čemu se zaista prepoznaje čovek sposoban da nosi zajednički život.
Recept jeromonaha Jeroteja Draganovića svedoči kako se u mrsnim danima u monaškoj kuhinji sprema hrana bez žurbe, ali sa merom i smislom.